Kategorije
NEKE DRUGE PRIČE Neke treće priče

Zlatni tragovi

Martin je velik dio svojega života živio intenzivno i uživajući. Na neki način,

Kad bi njegova inteligencija zakazala, intuicija bi mu pokazala najbolji put.

Gotovo stalno bio je spokojan i sretna;  te bi katkad njegovo raspoloženje zasjenio

Osjećaj da se previše toga vrti oko njega.

Naučio se brinuti o sebi, dovoljno se volio i trudio se priskrbiti si nabolje. Znao je da čini sve što je

U njegovoj moći da ne naudi drugima, osobito onima koji su mu bili dragi.

Možda ga je stoga toliko boljelo nepravedno upiranje prstom u njega, zavist drugih ili

optužbe da je sebičan koje su mu prečesto upućivale usne neznanaca i znanaca.

Je li potraga za vlastitim zadovoljstvom  bila dovoljna da dade smisao njegovu životu?

Je li on sam bio spreman opisati sebe hedonistom koji je svoj život podredio traženju

Osobnoga zadovoljstva?

Kako uskladiti te osjećaje osobnoga zadovoljstva sa svojim moralnim zasadama, sa svojim vjerskim stavovima, sa svime što je naučio od svojih predaka?

Koji je smisao imao život koji je označavao samo sebe?

Toga dana, više nego inače, ta su ga pitanja tištala.

Možda bi trebao otići. Otputovati. Prepustiti ono što ima drugima. Razdijeliti ono što je stekao i

Ostaviti kao nasljedstvo kako bi, makar u odsutnosti , drugima bilo lijepo uspomena.

U drugoj zemlji, u drugom selu, s drugim ljudima, mogao bi početi iznova.

Drugačiji život, život u služni drugih,  samotnjački život.

Trebao je malo vremena da promisli o svojoj sadašnjosti i budućnosti.

Martin je stavio svega nekoliko stvari u naprtnjaču i krenuo prema brdu.

Čuo je priče o tišini na vrhu i kako pogled na plodnu dolinu svima koji dospiju onamo pomaže da srede misli.

Na najvišoj točki brda okrenuo se kako bi možda posljednji put pogledao svoj grad.

Padao  je sumrak i naselje je, gledano odozgo, pružalo lijep prizor.

„ Za jedan novčić iznajmit ću ti teleskop.“

Bio je to glas starca koji je izronio niotkud  s malenim sklopivim teleskopom u rukama i sad mu ga je nudio jednom rukom dok je drugom, ispruženom, iskao novčić.

Martin je u džepu našao traženi novčić i dao ga starcu, koji je razvukao teleskop i dodao mu ga.

Nakon kraćeg gledanja uspio je naći svoju četvrt, trg, čak i školu.

Nešto mu je privuklo pozornost. Nekakva zlatna točka snažno je blistala u dvorištu stare zgrade.

Martin je odvojio oči od leće, trepnuo nekoliko puta i ponovo pogledao.

Zlatna točka je i dalje bila ondje.

“Baš čudno“, rekao je Martin, ondje, u školskom dvorištu,

Nastavio je pružajući starcu teleskop da vidi ono što je on vidio.

“To su tragovi“, rekao je starac.

“Kakvi tragovi?“ Upitao je Martin.

“ Sjećaš se onoga dana…Imao si valjda sedam godina; tvoj prijatelj iz djetinjstva, Josip, neutješno je

plakao u školskom dvorištu.

Majka mu je dala nekoliko novčića da si kupi olovku za prvi dan škole.

Izgubio je novac i plakao kao kišna godina“, odgovorio je starac.

“ Sjećaš li se što si učinio? Imao si novu olovku koju si dobio toga dana. Otišao si do vrata do veže

I prelomio olovku na pola, našiljio si je na slomljenome dijelu i dao Josipu novu olovku.“

“ Ne sjećam se toga“ , rekao je Martin. “ Ali kakve to ima veze s sjajnom točkom ?“

“Josip nikad nije zaboravio tu gestu i ta mu je uspomena mnogo značila u životu.“

“ I“ ?

“Nekad učinimo nešto što ostavi trag u drugim životima“, objasnio je starac, “ ta djela koja pridonose razvoju drugi ljudi postaju zlatni tragovi…“

Martin je promatrao grad, i sad već bez teleskopa počeo razabirati kako se stotine zlatnih točaka

javljaju raspršene po čitavom gradu.

“ Ona u središtu“ , nastavio je starac, “ta je zbog posla koji si našao gospodinu Marku kad su ga otpustili iz tvornice…a ona druga, ona desno, to ja kad si skupio novac koji je bio potreban za operaciju Vlatkinoga sina.

Martin je osjetio da se mirno može vratiti kući.

Njegov je život počinjao iznova, s nekog drugog mjesta.

 

Preuzeto iz knjige: Put sreće, Jorge Bucay