Nakon burnih dana u godini 1831, kada je Carigrad bio sve poduzeo da svlada otpor buntovnih bosanskih ajana i kada su ukinuti neopravdani progoni kršćanske raje u Bosni, otrijeznili su se bosanski begovi i spahije.

Oni su jasno vidjeli da je nastao zastoj u čitavom njihovom gospodarstvu i da je oskudica uzela velikog maha. Sve teškoće i neprilike nastale su radi zanemarenosti u gospodarstvu, a i poglavito zbog nestašice radne snage na spahilucima.

Najveći dio kršćanskog seljaštva bio se raselio zbog turskih naselja i spahijska su imanja ostala pusta i neobrađena, a isto tako i radionice kršćanskih zanatlija. Došlo je vrijeme kada su begovi i spahije tadašnji zemljoradnici, poželjeli da im se sada vrate razbjegli kmetovi, pa da nastave obrađivanjem njihovih zemalja.

Razumljivo da je isti slučaj bio i kod derventskih begova i spahija. I oni su bili sve poduzeli kako bi si pribavili potrebnu snagu i slali su svoje subaše na sve strane, da radnike pronađu pod svaku cijenu – bilo one stare, ili nove.

Tako su pogdjekoji pd starih kmetova pridolazili, no većinom su došli novi doseljenici iz dalmatinskih predjela, i poslije nekoliko godina u Derventi je život krenuo novim putem. Pogotovo što progona raje više nije bilo, nego što više – spahije su sada pomagale nekoć omražene im “kaure”

Kada je tko od kršćanskih žitelja došao po žitarice, beg im je dragovoljno davao i “na vjeru”. Kmetovima su begovi davali sjeme pšenice i bez mjerenja, govoreći: “Samo uzmi koliko trebaš”. Takav prijateljski odnos pročuo se nadaleko, pa su u Derventu stizali ljudi čak iz udaljenih krajeva Dalmacije i zapošljavali se bilo kao zidarski radnici, bilo kao nadničari ili kmetovi na begovskim imanjima.

Sredinom 19. stoljeća u Derventi se primijetilo ponovno blagostanje kod derventskih zemljoradnika, zahvaljujući pojačanom gospodarskom napretku i opet su begovi i spahije prionuli gradnjama novih kuća i magaza, dočim su turske vlasti podizale mektebe, džamije i druge državne zgrade. Uslijed ovih okolnosti ukazala se velika potreba za stručnim i građevinskim radnicima, pa su naši ljudi – željni zarade i kruha – stizali u Derventu i nijesu se prevarili, jer je svaki tko je raditi htio i našao zaposlenje.

Po zapisima ovog vremena i po pričanju starih Dervenćana u godinama 1850-1851 sva je Derventa vrvila od stranog svijeta. Bili su to novi “pridošlice”, većinom građevinskih i dunđerski radnici i majstori. Osim ovih dolazili su i zanatlije raznih struka, pa su njihovim dolaskom nicale i nove mahale sa zanatskim radnjama. Oko starog Harmana (armana), na kojem je mjestu ranije bilo gumno, gdje su kmetovi vršili begovska žita, po čemu je ime Harman postao važnom raskrsnicom ovog dijela grada Dervente. Od davnog kraja Harmana jedan je mahala išla spram Čaršije, i u toj se mahali rađale kovačnice, kotlarnice i kalajdžinice.

Zanimljivo je čuti još i ovo, kako su neki od tadašnjih doseljenika proživljavali svoje prvo vrijeme u Derventi – nakon dolaska. Zna se, da su to bili većinom siromašni ljudi iz kršnih krajeva zapadne Bosne i Dalmacije, i naravno bez imućstvenih sredstava.

Ali obitelji ranijih doseljenika brinule su se za njih i pomagale ih. Svi su oni novo pridošlim zemljacima slali kruha, brašna, graha, krompira, te masti i mesa, što više i šećera. Tako su novajlije imale dovoljno hrane, a pričalo se da su često oni bili bolje opskrbljeni i da su bolje živjeli od samih darovatelja.

U rano proljeće 1851 godine u Derventi se osobito mnogo počelo graditi. Tada je došla u Derventu jedna grupa od kojih četrdeset ljudi iz Dalmacije, redom odabranih građevinskih majstora, tesara, klesara i zidara. Predvodio ih je Petar Kozina, u tadašnje vrijeme poznati poduzimač za gradnju, koji je imao za to i vezirsko ovlaštenje. Među ovim ljudima nalazili su se i majstori dunđeri iz Dolca kod Travnika i Duvna: Ilija Pavičević, Matan Sarić, Stjepan Ledić, Ilija Topalović i Ivica Odić. Svi ovi doseljenici nastanili su se u Derventi stalno i brojni njihovi potomci žive još i sada, Stjepan Ledić je djed pisca knjige “Crtice iz prošlosti grada Dervente”.

Osim ovih majstora naselili su se tada u Derventi još i mnogi drugi zanatlije i trgovci iz Dalmacije, od kojih neki potiču iz Imotske Krajine. Bili su to pripadnici rodova: Petrića, Golića, Vidića, Dujmovića, Čovića, Migića, Palavra, Kačavenda, Blaževića, Marića, Brekala, itd.

Kako su se i u kasnija vremena naši kršni Dalmatinci naseljavali u Derventi to je kraj oko Dervente bio prozvan “Malom Dalmacijom”. Ovih nekoliko riječi neka ujedno potsjete potomstvo, da su njihovi pretci također pridonijeli svoj udio općem napretku  našeg dragog grada Dervente.

Napokon, treba se sjetiti i toga da je upravo prije stotinu i nekoliko godina Derventa poprimila rang uređenog grada, što je uveliko doprinijelo da se Derventa smatra kao jedan od najljepših gradova Sjeverne Bosne, sa svim povoljnim atributima sa ekonomsko-urbanističkog i zdravstveno-higijenskog gledišta. I glasovitim derventskim godišnjim sajmovima udaren je temelj sredinom prošlog stoljeća, a na svim građanima je kao i na rukovodstvu grada da se zajedničkim snagama i ubuduće zauzmu za sve veći procvat i napredak divnog grada kraj obala Ukrine.

 

Franjo Ledić, Crtice iz prošlosti grada Dervente. Slavonski Brod: Tisak Plamen, 1958.