Zgode i nezgode derventske tvrđave

Povodom pisanja o događajima iz prošlosti derventske tvrđave, po pitanju vojnih okršaja ispred njenih zidina, ne bi bilo mnogo za ispričati.

Otkako su Turci bili zauzeli Derventu 1463 g. i otkada je slavni turski vojskovođa Husref-beg godine 1535 dao sagraditi derventsku tvrđavu, za cijelo vrijeme osmanlijske vladavine u Bosni, rijeko kada su se tamo odigrali neki veći ratnički poduhvati.

Ipak je derventska tvrđa za turskog doba svojoj namjeni dobro poslužila, jer je već samim svojim postojanjem odvraćala neprijateljske vojskovođe od namjeravane provale u Bosnu preko Broda i Dervente.

Za svoje gospodare Osmanlije, ova tvrđa je u neku ruku zbilja predstavljala tako zvana “Željezna vrata”, kako Husref-beg simbolički bijaše nazvao utvrdu na derventskom klancu.

Derventska tvrđava bila je u turskim rukama kroz 343 godine i u prvih 150 godina njena postojanja tamo nije bilo osobitih vojnih događaja, ako izuzmemo ona pogdjekoja čarkanja po okolišnim šumama sa “kaurskim” manjim odredima.

Istom na 5 rujna 1688 godine došlo je kod Dervente do prvog značajnijeg bojnog sukoba. Tada je austrijska vojska uz pomoć slavonskih graničara, preko Broda prodrla u Bosnu i kod Dervente je došlo do žestokog boja sa turskom vojskom. Protivnička vojska Turke je sjajno pobijedila pa su suvremenici pisali, da za cijelog ondašnjeg velikog rata, koje su sjeverne vojske sa Turcima na raznim ratištima vodile, nije izvojevana s manjom silom sjajnija pobjeda.

Derventa bude tada zauzeta i u tvrđavu postavljena posada, sastojala se iz vojske austrijske pobjedničke vojske.

Osvojena derventska tvrđava ne ostade za dugo u rukama pobjednika, jer su Turci nakon nekog vremena udarili iznenada sa vrlo jakim snagama i izgubljenu derventsku tvrđavu ponovo osvojili.

Derventska je tvrđava dobila zadovoljštinu, te dograđena i pojačana, od sada bude predana jakoj posadi turskih janjičara, da je budnim očima čuvaju.

Godine 1716 planuo je iznova rat protiv Porte, našto je Turska još jače utvrdila sve gradove na sjeveru: Bihać, Novi, Gradišku, Bosanski Brod, Derventu, Dobor, Doboj, Bijeljinu, Zvornik i još neke druge.

No usprkos pojačanom utvrđenju pograničnih gradova, turska ih sila nije mogla obraniti, već je uspjelo slavonsko-brodskom zapovjedniku Petrašu, da sa svega 200 momaka krajišnika zaposjedne Bosansku Gradišku i Bosanski Brod, a poslije toga i tvrđavu Derventu.

Odmah zatim zauzeo je Petraš sa jačim snagama i Bijeljinu, kao i stari, a već opet utvrđeni grad Dobor.

Zaposjedanje Dervente po krajišnicima bio je značajan događaj u historiji derventske tvrđave, stoga sam prelistao mnoštvo starih spisa i knjiga kako bih taj slučaj što vjerodostojnije opisao.

Po tim pisanim izvorima zbilo se to na ovaj način:

Spomenute godine 1716 Petraš se spremao za novu provalu da osvoji Derventu. Ovo mjesto i tvrđavu posjeli su Turci vanredno jako, da zatvore prolaz u dolinu Bosne.

Sredinom rujna te godine Petraš udari na Derventu sa šest topova i nekoliko stotina krajišnika. On nenadano pade pred Derventu, te suzbije turske čete na Ukrini, koje su bile posve iznenađene i stale da se brane. Iza kratkog boja presječe Petraš Turcima put do tvrđave, koju je odmah zatim i zauzeo.

Zato pade Derventa bez muke u ruke carevcima, a brodski zapovjednik Petraš i njegovi krajišnici mogli su biti ponosni što im je uspjelo, da osvoje “Željezna vrata” Bosne.

Pošto je Derventa mjesto osamljeno i od carske linije preveć udaljeno, Petraš dade porušiti bedeme tvrđave do temelja. – Nametnuvši kontribuciju na kadiluk on se zatim vrati sa svojom malom, ali hrabrom četom natrag u Brod.

Turci su poslije ovih događaja ponovno podigli tvrđavu u Derventu, a u godini 1800 važila je ona još uvijek kao jaka i važna turska utvrda, i tadašnji derventski kapetani i dizdari tvrđave ljubomorno su čuvali “Željezna vrata” Bosne kako ih ne bi snašla sudbina, slična onoj iz godine 1716.

Zanimljivo je čuti kakove su prilike vladala u ono vrijeme u tvrđavi i begovskom gradiću Derventi.

Bilo je to godine 1808. Po uglavljenom sporazumu između carigradske porte i bečkog dvora, prvi konzul carevine austrijske na svom putovanju za Travnik bijaše doputovao u Derventu, gdje je morao sačekati vezirski berat t.j. dozvolu za nastup svoje konzularne službe u Travniku, sjedištu vezira i bosanskog namjesnika.

Derventski Turci nikako nisu htjeli primiti u kuću kaurina (nevjernika) i predstavnika protivničkog carstva i novi je konzul morao otsjesti u derventskoj tvrđavi, ustvari u jednom vlažnom kazamatu (podzemnom prostoru) jer je derventski han malo prije izgorio, pa austrijski konzul nije imao gdje na drugom mjestu da se nastani i da dočeka vezirov berat.

Nekoliko tjedana čekao konzul, ali beret nije dolazio, ogorčen žalio se i u Beč i u Travnik, a svoje je žalbe pisao u Derventi u jednom mračnom sobičku na zemlji. No konačno je vezirova dozvola stigla i carski konzul se oslobodio derventske tvrđave.

O derventskim dizdarima (gradskim kapetanima) malo je vijesti sačuvano, no ipak ponešto se i o njima znade, tako je zabilježena vijest o pogibiji jednog gradskog kapetana u godini 1806 na bojnom polju.

U ono vrijeme bijaše buknuo prvi ustanak u srpskom Podrinju i na 13 kolovoza 1806 godine došlo je do krvavog bojnog sukoba između srpskih ustanaka i turske vojske, u kojemu su sudjelovali na strani Turaka i turski vojnici sa svojim zapovjednicima iz bosanskih gradova.

U ovom ljutom boju, koji se zbio na Mišarevom Polju, a koji je i u narodnoj pjesmi opjevan, izginulo je na hiljade Turaka, od koji bijahu mnogi uglednici, begovi i dizdari, pa je među ovim poginuo i derventski dizdar Nail-beg kao i Kulin-kapetan, dizdar od grada Kulen-Vakufa.

Godine 1878 tvrđava Derventa se predala austrijskoj vojsci. Za austrijskog vremena tvrđava je sasvim porušena i samo još neznatni, posljednji ostaci od zidina nekadašnje derventske tvrđave potsjećaju na njeno postojanje, i pravo veli narodna poslovica:

” Vrijeme kule gradi, vrijeme razgrađuje.”

 

Franjo Ledić, Crtice iz prošlosti grada Dervente. Slavonski Brod: Tisak Plamen, 1958.

You may also like...