Zapušteni amfiteatar u Santa Maria Capua Vetere i prva škola za gladijatore

Santa Maria Capua Vetere sagrađena je ispod ruševnih ostataka drevnoga grada Capue. Capua se nalazi oko dvadeset kilometara od Napulja, a od mjesta Santa Maria Capua Vetere udaljena je oko četiri kilometra.

Čine je neugledne trokatnice napola obnovljene neobičnom arhitekturom, većina njih bez fasade kao da su zaboravljene u prostoru i vremenu. Smeće, smeće i smeće svakih nekoliko metara. Uz rub ceste kuće su neugledne i neprikladno ili napola obnovljene. Tužna slika zemlje koja je postala članicom Europske unije prije punih pedeset devet godina. Upravo pokraj nas prolazi traktor natrpan svježim duhanom. Kažu mi da je ovdje nekada duhan bio glavna grana proizvodnje. Smeće, smeće i opet smeće dok u daljini gole planine jedna do druge pusto stoje. Ovo je grad Bufala. Danas se ovdje tradicionalno proizvode mozzarella i domaći kruh.

Činjenice o starosti i prošlosti grada Capua potvrđuju ostatci amfiteatra. Ovaj rimski amfiteatar zbiljski je primjerak arhitekture iz davnih vremena prije Krista. Visina mu je bila oko 46 metara. Imao je četiri etaže. Danas je amfiteatar živi svjedok rimske povijesti koji je prepušten zubu vremena.

Izgled amfiteatra u rimsko doba

Ovo je jedan od najstarijih amfiteatara iz rimskog doba i drugi po veličini nakon Koloseja. Također, ovdje je bila osnovana prva škola za gladijatore.

Za vrijeme iskopavanja 1726. godine pronađen je oštećen epigraf na kojemu piše:

Načinila kolonija Julija Felicija Augusta Capua, obnovio božanstveni Hadrijan August te osigurao dodatak skulptura i stupova, posvetio car T. Aelije Hadrijan August Pio. (izvor: Wikipedija)

Ovaj izvorni natpis danas se čuva u Muzeju Kampanije (tal. Museo Campano) u Capui.

Za amfiteatar se navodi da je iz 1. st. pr. Kr., međutim neke pretpostavke govore da je bio sagrađen između 1. i 2. st. po Kr. na ruševinama starijeg zdanja. Na vrhu očuvanog ulaza u amfiteatar iznad luka stoje mramorne skulpture otmjenih muškaraca.

Nakon pada Rimskog Carstva 476. godine amfiteatar je opustošen i uništen u borbama i pljačkama. Poslije je služio kao tvrđava i vojarna, a zatim su se ovim kamenom gradile razne građevine kao što su katedrala, palača Caserta, brojne crkve i dr. Kako to obično biva, i siromašni mještani ovoga gradića snabdijevali su se tim kamenom i gradili vlastite nastambe. Tako je ova građevina stoljećima gubila izgled nekadašnjeg mjesta užasa i zabave.

Naposljetku je pustošenje amfiteatra zaustavio napuljski kralj iz francuske dinastije Bourbon te ga proglasio nacionalnom dragocjenošću. Uvažavao je vrijednost slika žive prošlosti i zaustavio daljnje uništavanje.

Prvotna struktura amfiteatra, kao i drugih građevina ove vrste u to doba, bila je eliptična. Nekada je amfiteatar imao četiri kata, no danas su ovdje ostatci unutrašnjih i vanjskih zidina, ostatci polukružnog ulaza ozidanoga ciglom, zapušteni i neuredni podrumski prolazi te hrpa cigli i ogromnog kamenja koji svjedoče o davnim vremenima.

U blizini amfiteatra nalazila se škola za gladijatore. Gladijatori su bili borci u starom Rimu. Krajem 2. stoljeća gladijatorske igre bile su vrlo popularne u Rimskom Carstvu te su mještani u njima besplatno uživali. I danas je poznata rimska uzrečica kruha i igara. Gladijatori nisu bili samo borci – osim borilačkih vještina bili su i zabavljači. Nosili su zanimljivu i rijetku odjeću da bi se istaknuli u borilištu. Mnogo toga što je ostavljeno u nasljedstvo govori o tome da su Rimljani voljeli gladijatore jer su bili skromni, pokazivali hrabrost i gledali smrti u oči.

Museo dei gladiatori

Ime gladijator dolazi od latinskog naziva za kratki rimski mač koji je služio za sječenje i bodenje. Mjesta na kojima su se odvijale gladijatorske borbe zvale su se arene. Ako se malo podrobnije pogleda cijela struktura amfiteatra, lako se vidi da je u prostoru koji ga okružuje sve bilo podređeno opasnim borbama. Ovdje se gledalo smrti u oči.

Arena

Gladijatorske borbe počele su u prvoj polovici 3. st. pr. Kr. kao obred za vrijeme pokapanja mrtvaca. Tako se borbom gladijatora ljudski život žrtvovao umrlom pokojniku. Neki su dobrostojeći Rimljani nakon smrti željeli što veću svečanost pa su zahtijevali i što više žrtava. U ovom amfiteatru započela je poznata pobuna gladijatora koju je predvodio rob Spartak.

Gledam u ostatke razbijenog mramora i kamenja. Poneke priče zauvijek žive. Ovdje su se učile vještine kako se boriti do smrti, kako hrabro umrijeti.

Možda djeluje kao paradoks, ali oni koji su smišljali krvave i grube borbe isti su oni koji su poštovali i cijenili ljepotu umjetnosti. To se može vidjeti po ostatcima mramornih i kamenih skulptura. U kamenu oslikana ptica, cvijet s osam latica, suncokret, vijenac napravljen od lišća koji se nosi na glavi.

Nešto dalje od toga ostatci kamenja u zemlji označuju nekadašnje nastambe koje govore o skromnosti stanovanja. Čini se da je ondašnji čovjek sa svojom obitelji spavao i hranio se u deset kvadrata.

 

 

 

 

U vrtu ispred amfiteatra raskošna fontana govori da je ovdje umjetnost imala svoj svijet. Ostatci skulpture prikazuju po držanju i izrazu vjerojatno imućnijeg mještanina. U kamenu su isklesani muškarac i žena, kao da stoje na prozoru. Zbog starosti kamena ne vidi im se izraz lica, međutim muškarac je jednu ruku stavio na ženino rame. Žena ima na glavi krunu ili šešir. Čini se da je muškarac gologlav. Ljubav je grijala ovih dvoje, barem u kamenu. Na kamenu je urezano GANCHARIVSA ANCHARIAED, a ispod piše: OLLIGNVS BACCINI.

Ljubav zapisana u kamenu

Budući da je u blizini amfiteatra bila škola za gladijatore, ovdje je danas i Muzej gladijatora (tal. Museo dei gladiatori).

U ovome muzeju može se vidjeti kako su izgledali gladijatorski štitovi za glavu, prekriveni ukrasima s tri lista, te štitovi za trup, ruke ili noge. Ovdje se može vidjeti i kako je izgledala kaciga za glavu.

Gladijatorska kaciga

Također su tu izloženi komadi mramora iz davnih vremena. U mramoru su izrezbareni Rimljani u polju s volovima, kola za prijevoz s drvenim kotačima koji u sredini imaju križ, zatim Rimljanin u lovu na konju sa strijelom, žene koje nose vodu u keramičkom posuđu, Rimljanin sa psom, s konjem, s lavom. Na jednome mramoru može se prepoznati Rimljanin s anđeoskim krilima. Na drugom ulazu ogroman je kamen i na njemu skulptura čovjek s kratkim mačem. Kraj njegovih je nogu pas – i u ta davna vremena čovjekov najvjerniji prijatelj.

U jednom dijelu Muzeja prikazana je improvizirana borba gladijatora. Car Konstantin Veliki ukinuo je igre 325. godine.

Na jednom kamenu, koji je ostavljen na suncu i kiši, skulptura je čovjeka sa sklopljenim rukama. Budući da ima oko vrata nabranu haljinu, pretpostavljam da je bio netko iz senata. Oči kao da su mu sklopljene, a sam izgled odiše nekom mirnoćom. Na kamenu se može vidjeti i zmija, zatim zmija s ljudskom glavom. 

Na drugome odbačenom kamenu piše na grčkome: Apostvmh Albini Hilippi OH SS.

Još jedan kamen pun lišaja, a na njemu piše: VUJOMINO.

Nekada davno ovo je mjesto vrvjelo glasovima budućih gladijatora. Mahom su to bili robovi, ali i slobodnjaci, avanturisti koji nisu imali drugog izbora nego boriti se do posljednjeg daha. Bili su na dnu društvene ljestvice. Živjeli su u lošim uvjetima, no u slučaju da su u borbama bili vješti brzo bi dobivali bogat smještaj i kvalitetniju brigu.

Danas se u amfiteatru kroz ove napuštene zidine čuje samo nemiran vjetar, šum motora automobila u daljini i cvrkut ptica. Iza amfiteatra stoje gole planine. Niti jednog drveta da bi se čovjek ili životinja sakrili od sunca i kiše. Mora da je ovdje život bio grub i surov. Nemilosrdan okoliš ne ostavlja prostora za drukčije razmišljanje.

Amfiteatar je građen golemim kamenjem, ali i crvenkastom ciglom koja se pravila od zemlje. Ostatci amfiteatra dokaz su prošlosti, međutim ovdje je sve zapušteno i neuredno te se čini da nikoga nije briga što ovaj pečat prošlosti trajno propada. Dugački, oronuli i natkriveni hodnici po kojima su hodali kraljevi i gladijatori te ostala bogata, ali i siromašna svita još i danas stoje. 

Eliptični poligon na kojemu su vođene krvave borbe, na kojemu je sigurno dolazila smrt, zaboravljen stoji. Danas je poligon za borbe prekriven korovom i drvenim daskama ispod kojih su bezbrojni tuneli.

Na ulazima nema nikakvog objašnjenja niti uputa čemu su ti tuneli služili i jesu li možda dio novije dogradnje. U daljini je uzdignuto mjesto na kojemu je svjetina željna igara sjedila u stolicama od kamena. Ovdje je nečija smrt, pa makar i obične životinje, poput lava ili tigra, popraćena odobravanjem i pljeskom tisuću ruku. Prošlost je pokazala činjenice o ljudskoj okrutnosti.

Popularne gladijatorske  borbe obilježile su prošlost Rimskog Carstva i žigosale cijeli rimski narod. Mladi i nesmiljeni gladijatori, željni slave i moći, sanjali su svoje pobjede. 

Istrošeni kamen na ulazu u srce arene, u kojoj su se odvijale igre, nagnut je. Nagnute hrapave stepenice vjerojatno su mukotrpno ravnane. 

Ovo kulturno dobro danas zjapi u dolini, omeđeno golim i surovim planinama, zaboravljeno od gradskih otaca, napušteno od mještana.

U jednoj napuštenoj prostoriji na zidu je izložen mramor koji prikazuje nekadašnju skulpturu konja, sada u dijelovima. Rimljani su voljeli konje. Sve su ovo ostatci jednog vremena koje je trajalo prije više od dvije tisuće godina.

Pokraj amfiteatra nalazi se prostor u kojemu su živjeli gladijatori.

Njihove sobe bile su ukopane u zemlju i kamen. Danas, dok koračam po rešetkama ispod kojih vijugaju nepregledni tmurni tuneli, razmišljam o tim ljudima koji su dolje u tami zemlje živjeli život i sanjali o pobjedi. Nekada ljudski život nije značio ništa, a danas znači sve.

 

 

 

You may also like...