Vučedolska jarebica – mit i stvarnost

/
/
img

Kad na televiziji ili radiju čujem za grad Vukovar, to me prvo podsjeti na ratne strahote. Za vrijeme Domovinskoga rata mediji su prenosili vijesti o borbama u Vukovaru i u meni su ostale tužne i neizbrisive slike tuge na licima ljudi.

Vukovar je okupiran 1991. godine, a Hrvatskoj je vraćen Erdutskim sporazumom 15. siječnja 1998.

Ljudi u Vukovaru bore se od mlađega kamenog doba, tako barem svjedoči vučedolska kultura. Nekada su se borili s kamenom pa topljenju bakra pokušavajući od njega napraviti oruđe, u ratu su ga branili od neprijatelja, a danas se u njemu bore za opstanak.

Putujem u Muzej vučedolske kulture. Jednostavno volim povijest. Volim razmišljati na način da uspoređujem što se sve promijenilo u odnosu na prije – što na bolje, a što na lošije.

Vučedolska arheološka nalazišta nalaze se na desnoj obali Dunava. U Enciklopediji hrvatske umjetnosti piše da je prve arheološke nalaze prikupila obitelj Streim, u čijem je vlasništvu Vučedol i bio, te ih je predala Arheološkom muzeju u Zagrebu. Robert Rudolf Schmidt 1938. godine istražio je cijeli Gradac te na njemu utvrdio stratigrafski slijed: starčevačka kultura (neolitik), badenska, vučedolska kultura (bakreno doba), i naposljetku eneolitička kultura, kostolačka.

 

 

Kod Nove Gradiške namjerno sam sišla s autoceste te sam za Vukovar vozila lokalnom cestom preko Slavonskog Broda, Vrpolja i Vinkovaca. Vidjela sam da je istina što mediji pišu; napuštena je svaka treća ili četvrta kuća te je prepuštena vremenu da se s njom obračuna.

Vučedolska civilizacija na obalama Dunava ostavila je tragove kulture življenja. Koliko se ta prastara civilizacija razlikovala od današnje?

 

 

MODEL BADENSKIH KOLA

 

Danas je ovdje tišina, Dunav je obasjan jesenskim suncem, napuštene kućice za kampiranje iz prošloga stoljeća i privezane brodice živi su svjedoci kako se do nedavno ovdje živjelo. Tišina se prosula Dunavom i zrakom i ona jedina ovdje vlada.

 

 

Na obalama Dunava čovjek je i prije pet tisuća godina zadovoljno gledao u zalaske sunca, u bistru vodu Dunava. U današnjem promjenjivom ritmu sretni smo kada možemo otići na dva tjedna na more, uživati u suncu i pogledu na providno plavetnilo mora.

Već je opet jesen i topli vjetar nosi otpalo lišće i njiše krošnje golemoga kestena. Ima nešto čarobno u jeseni, kao da nečujno otvara vrata za odlazak i istodobno najavljuje novi dolazak. Sve je u promjeni.

 

 

Muzej vučedolske kulture otvara se u 10 sati. Čekam ispred muzeja i čavrljam s muškarcem koji je stigao iz BiH, također u posjet muzeju. S obzirom na to da ima poprilično moderan fotoaparat odmah ga ispitujem iz kojega je kuta najbolje slikati i slično. Prilika je!

Vučedol je nalazište na Dunavu kraj Vukovara, a arheološka istraživanja govore da datira od trećeg tisućljeća prije Krista. Ono što me iznenadilo jest informacija da je malen broj grobova pronađen na ovom lokalitetu. Zašto je tome tako? Možda je ovdje živjela jedna skupina ljudi. Možda su se kosti za nešto upotrebljavale, na primjer, poznato je da su se posuđe i pribor za jelo izrađivali od kostiju životinja.

Pronađena su groblja životinja koje su žrtvovane. To nije neobično, i u Starome zavjetu kršćanske Biblije postoje zapisani zahtjevi Boga koji traži da se kolju životinje i da mu se prinose na žrtveniku radi oprosta.

Pronađene su jame u zemlji koje su služile pohrani hrane i ostaci žitarica u keramičkim posudama, koje su također ukopavane u zemlju. Zemlja i keramika čuvale su hranu od kvarljivosti.

 

 

Može se pretpostaviti da su se kuće gradile od prirodnih materijala kao što su kolci, šiblje i blato.  Prije pet tisuća godina ovdje su se uzgajale žitarice kao što su pšenica i ječam. Čovjek je radio u polju i obrađivao zemlju te spremao zimnicu. Borio se s kamenom pokušavajući od njega napraviti oruđe s kojim će odlaziti u lov i braniti se od neprijatelja. Kuće na povišenim obroncima, visokim terasama uz rijeku i špiljama, vjerojatno su bile uobičajene u to vrijeme. Tu su i tragovi znanja o topljenju bakra. Vučedolska kultura naslijedila je znanje o metalurgiji iz badenske kulture. Ma koliko iz ove perspektive bilo nestvarno, sve je to ondašnji čovjek uspio savladati. Nevjerojatno!

 

 

 

Kao što se može vidjeti u muzeju, u to vrijeme keramika je bila glavni materijal od kojeg su se izrađivale posude za pripremanje hrane. Bile su raznovrsnih oblika; s nogama, trbušaste, cilindrične, jajolike, u obliku golubice – što je sve lijepo predstavljeno u muzeju. Raznovrsni oblici ukazuju na kreativnost u umjetnosti koje nije nedostajalo u ta prastara vremena. Čovjek koji je živio ovdje prije pet tisuća godina umio je doći do ideja te ih provesti u djela. Čovjek je čak krenuo u proizvodnju oruđa poput sjekira, kopalja i šila.

Najpoznatija keramička posuda od pečene gline s arheoloških iskapanja u Vučedolu jest Vučedolska golubica ili jarebica.

 

VUČEDOLSKA GOLUBICA ILI JAREBICA

 

Danas simbol grada Vukovara, nekada davno namjena joj je bila paljenje tamjana, a možda se u njoj čuvalo i kakvo čudnovato piće. Jarebica govori o jednoj prastaroj i naprednoj civilizaciji koja je poznavala proizvodnju, poljoprivredu i metalurgiju. Danas je Vučedolska golubica hrvatski suvenir koji je poznat u cijelom svijetu. Ova golubica najstarija je figura ptice dosada otkrivena u Europi, a nastala je između 2800. i 2400. godine prije Krista. Posuda se nalazi u Arheološkome muzeju u Zagrebu.

Vučedolska kultura imala je i čuveni kalendar na keramičkim bikonično oblikovanim posudama. Na posudama se prati kretanje vremena. Obilježja godine određivala su se prema sunčevoj svjetlosti. Izlazak i zalazak sunca.

 

SOLARNI KALENDAR

 

Sigurno je da je u vučedolskoj kulturi sunce imalo značajno mjesto u životima ljudi toga razdoblja. Sunce je izvor života, toga su ljudi bili svjesni i u pradavna vremena baš kao i danas.

Sunce na posudi simbol je štovanja. Što bi čovjek bez sunca!

Kao što sam već ranije napisala, na ovome lokalitetu nije pronađeno mnogo grobova. Grobovi koji su pronađeni govore o tome da je najviše umrlih imalo između dvadeset i dvadeset pet godina. Mrtvi su pokapani u cilindričnim jamama i uz njih nije pronađen nakit. Možda je pokraden, a možda ga nije ni bilo.

Spuštam se pješčanim putem do Dunava. Vrijeme se rastače. U daljini se vidi usamljen riječni otok. Razmišljam o ljudima koji su ovdje živjeli. Koji su hodali ovom dunavskom obalom, smijali se pri tom ili plakali. Gledali su znatiželjno u sunce koje je izlazilo i zalazilo. Možda svake večeri pitajući se hoće li se ujutro ponovno pojaviti crvena kugla ili će možda nekim čudom ostati vječni mrak.

Prije pet tisuća godina ovdje su živjeli ljudi koji su lovili ribu, hvatali jelene, prali keramiku i kožu te palili ognjište. Znali su izabrati toplo mjesto na kojemu će živjeti, obronke pokraj rijeke. Znali su odmarati pogled gledajući u Dunav.

Slažem dojmove nakon posjeta muzeju, slušam u daljini drveće kako šumi i jesenski vjetar kako se probija kroz prazan prostor noseći duše onih koji su prije pet tisuća godina ovdje prebivali.

Priča je pri kraju, današnja civilizacija ovdje je u jednome vremenu o kojemu će kao svjedoci za pet tisuća godina ostati sačuvan grob, e-knjiga, plastična vrećica, robot. Što ćemo mi ostaviti iza sebe onima koji će doći za pet tisuća godina? Jer sudbina je ista i čeka nas. Oni su ostavili Vučedolsku jarebicu, a mi?

 

 

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This div height required for enabling the sticky sidebar
Ad Clicks : Ad Views : Ad Clicks : Ad Views :