Vječnost je samo suprotnost konačnosti

Stoljećima ljudi neuspješno pokušavaju saznati što slijedi nakon smrti. Što se događa s našom sviješću nakon fizičke smrti? Naše moždane vijuge prestanu raditi, u našemu mozgu sve stane. Svijet koji je, dok smo bili živi, vladao našim razumom i osjećajima mrtav je. Sve što smo imali i osjećali više ne postoji.

Meni se čini da nakon smrti nema ničega, da nema ni naše svijesti. Iz smrti se još nitko nije vratio. Eksperimentalne metode utvrđivanja što se krije nakon smrti ne postoje. Smrt je posljedica rođenja.

Priče koje je stvorio čovjek

Možda je Stvoritelj stvorio svijet, ali nakon toga prepustio nas je evoluciji i prirodnim zakonima. Prepustio nas je prolaznosti kao što je uostalom sve na Zemlji i u svemiru osuđeno na mijenjanje i prolaznost.

Uostalom, što je smrt ako postoji besmrtni Stvoritelj koji nas je kreirao? Ako postoji, onda je on iznad svih životnih zakona i misterija, tada smrti nema. A u tome kršćanstvo, usuđujem se napisati, ne škrtari. Kršćanstvo nam obećava sve ono što želimo – besmrtnost i spasenje naših bližnjih.

Međutim, neobične priče stvorio je čovjek. U sačuvanim književnim djelima može se pratiti put riječi i ideja koje su utkane u religije. Nikada ne treba izgubiti iz vida da su knjige napisane čovječjom rukom i da nisu poruke s neba. Nevjerojatno je da bi Stvoritelj kroz čovjeka slao poruke na Zemlju. Nevjerojatno je da bi Stvoritelj slao poruke čovjeku iz govorećega grmlja i slično.

Pitam se kolika je vjerojatnost da je Stvoritelj stvorio svemir te u tome moru planeta izabrao baš Zemlju za ljudsku egzistenciju. Stvorio naš izgled. Učinio nas besmrtnima. S druge strane, u našem životu događaju se nevjerojatne stvari. Čovjek je evoluirao, stvorio modernu tehnologiju, nova znanja. Ako je Stvoritelj stvorio prvog čovjeka, pitam se na kojoj je to svjesnoj razini bio taj čovjek.

U naprednome 21. stoljeću moderna fizika oslabila je kršćanstvo, stara uvjerenja o spasenju nakon smrti postala su izlizana i lažna. Danas je teško vjerovati da negdje gore iznad nas postoji Stvoritelj koji određuje što je za nas dobro, a što zlo. Teško je povjerovati da nas, ako budemo slijedili vjeru na ovom svijetu, negdje gore čeka obećani raj. Odrastajući, nekako sam bajke o dobru i zlu ostavila prolaznosti.

Vjera uvjetovana mjestom rođenja i odgojem

Ideja o besmrtnosti pojavila se puno prije kršćanstva, prije više tisuća godina. Zanimljivo je kako su stari Egipćani vjerovali da je smrt prijelaz u novu dimenziju. U Indiji vjeruju u reinkarnaciju. Većina religija tumači da poslije smrti dolazi neka vrsta zagrobnog života. Neke govore o prijelazu u raj ili pakao dok druge govore o ponovnom rađanju duše ili duha u drugom tijelu.

Da sam, primjerice, rođena u Indiji, vjerovala bih u Budu i reinkarnaciju. Da sam rođena prije pet tisuća godina u Mezopotamiji, vjerovala bih u više bogova. Međutim, rođena sam u kršćanskoj obitelji. Dakle, moje vjerovanje u Boga kao Stvoritelja svijeta preneseno mi je odgojem. Na neposredan način religija uspostavlja ravnotežu u životu ljudi; pruža im razlog kada razloga nema, pruža im nadu kada nade nema, pruža im besmrtnost kada besmrtnosti nema.

Čovjek prihvaća religiju onako kako mu je odgoj nametnuo da je to normalno. No, normalno bi bilo vjerovati i u reinkarnaciju. Vjerujem da bi sada, kada bih svojim poznanicima rekla da vjerujem u reinkarnaciju, većina pomislila da sam, može biti, prolupala.

Do besmrtnosti s pomoću znanosti

Zapanjujuće je da danas kao i prije više tisuća godina ljudi pokušavaju pronaći vječni život ili barem dugovječnost. Nekada uz pomoć besmrtnih bogova, danas uz pomoć genetike i biologije. Apsurdno je, ali čini se kao da se tek neznatno toga promijenilo u odnosu na daleku prošlost. Međutim, danas smo svjesniji konačnosti pa ne tražimo besmrtnost poput Gilgameša, već mogućnosti koje pružaju biologija i genetika – medicinsko produženje života te što dužu mladost.

Ljudi vole vjerovati u ideju vječnosti. Tako su neki dobrostojeći ljudi uredili da se njihova tijela nakon smrti zalede nadajući se da će se u dalekoj budućnosti, kada znanost još više uznapreduje, probuditi živi. 

Sve prolazi (osim nade)

Čovjek se nada, traži način jer smrt je konačni nestanak. Svi želimo što duže biti na Zemlji. Uostalom, vječni život jedan je od ciljeva ljudske civilizacije. Kao i prije pet tisuća godina, čovjek želi živjeti vječno ili po mogućnosti što duže. Međutim, vječnost ne postoji. Sve prolazi. Vječnost je izmišljena kao suprotnost konačnosti. Kao što postoje dobro i zlo, svjetlo i tama, yin i yang.

Kada čitam o prošlosti, razmišljam o tome kako se puno toga promijenilo, a opet malo. Čitam Ep o Gilgamešu i pomišljam kako je ideja o vječnosti u 21. stoljeću posuta pepelom, kao i ideja o besmrtnosti prije pet tisuća godina.

 

 

 

You may also like...