Kategorije
Moje priče NEKE DRUGE PRIČE

Virus koji je sve promijenio

Ova situacija nije normalna! Danas sam bila u dućanu, ispred Interspara stajala je kolona ljudi, jedni od drugih udaljeni kako je propisano; oko dva metra. Stala sam i ja u red, na sebi imam maskicu, šal i plave rukavice.

Svi se pridržavamo odluke glavnoga stožera. Promatram ljude u redu, vrijeme sporo prolazi, nitko se ni s kim ne pozdravlja, nitko se ne smije, nitko ne razgovara. Kao da se svi plašimo jedni drugih, bolje rečeno, gotovo da bježimo jedni od drugih. Oko mene mrtvilo i zgužvani strah koji je zavladao mislima.

Danas me prvo iznervirao prijatelj, s informacijom da WhatsAppom kruži poruka za opće dobro, navodni lijek od limuna koji će zaražene spasiti od virusa, a nakon toga i šef koji me pitao koja mi je krvna grupa. Rekla sam mu A pozitivna na što je on rekao kako je baš ona manje otporna na virus. Ma, ostala sam u šoku!

Zove me kći, kaže mi: „Mama, pa što misliš, da smo zaštićeni? Sva ta hrana koja je na policama zaražena je, netko ju je slagao, pakirao i dostavljao.” Razmišljam sekundu, kažem joj da ne kupuje ništa što nije tvornički zapakirano. Jesam li normalna? Ipak nastavljam: „Nemoj slučajno kupovati kruh u pekari! U pekarama je velik promet, kruh je na otvorenim policama, tko zna…” Ubrzo se veza prekida, netko je zove…

U redu sam i svakih nekoliko minuta napravim nekoliko kratkih koraka, brojim koliko je još osoba ispred mene, još dvije osobe pa sam na redu da uđem u dućan. Lica ljudi pokrivena su maskama, na rukama su im bijele ili plave rukavice. Vlada opća zabrinutost, tihi su, neki telefoniraju…sve je kao u redu, ali ništa nije.

Kako se samo odjednom sve promijenilo! Virus, pa još k tomu i potres. Svijet više nije sigurno mjesto i taj evolucijski strah kod ljudi iščitava se u držanju tijela.

Razvijaju li se kod mene iracionalni strahovi posredstvom emocionalnog uvjetovanja?
Sjetila sam se eksperimenta koji je proveden na devetomjesečnom dječaku Albertu koji je boravio u domu za nezbrinutu djecu. Oko 1920. istraživač Watson stavljao je ispred dječaka bijeloga miša, dječak ga se na početku nije bojao. Nakon toga, svaki put kada bi dječak dodirnuo miša, istraživač bi proizveo snažnu buku. Nakon nekog vremena mali Albert počeo je pokazivati strah svaki put kada bi se miš pojavio u prostoriji.

U dućanu sam, na odjelu voća i povrća. Gledam rajčicu, banane, ananas, u misli mi dolazi kako je virus možda i na njima. Jesam li poludjela? Radnica slaže voće i povrće. Zaobilazim sve, i mene drugi zaobilaze. Ljudi se plaše, bježe jedni od drugih.

Hodam dućanom između redova, gledam čega ima, čega nema. Cijene su me iznenadile, biznis je biznis. Ako vidim da je netko u istom redu, držim distancu, uopće ne gledam ljude u oči. Kao da nam je svima nelagodno. Gledam ruke, ako osoba nema rukavice, bježim kao da me opalio sam virus. Kao da će me rukavice spasti od opakog virusa!

Moram raskrstiti s tim strahom. Vraćam se na odjel voća i povrća, kupit ću rajčice pa ću ih doma dobro oprati.
Zatim hodam prema blagajni, razmak od dva metra, ispred mene samo jedan kupac, nema gužve, plaćam gotovinom. Vraćam ostatak u novčanik i kažem sebi da novčanik više neću dirati do sljedeće kupnje.

Izlazim van, sva sam se oznojila, u trgovini je vruće, još maska, rukavice, šal. Svježi zrak mi godi. Hodam prema kući, poneki zabrinuti prolaznik. Nitko ne hoda u paru, ne razgovara. Ispred Konzuma kolona onih koji čekaju da obave kupnju. Kiosk pokraj Konzuma otvoren je, ali trgovine odjećom i obućom zatvorene su. Ma tko još treba tu kinesku jeftinu robu? I bolje da su zatvorene. Pitam se kada će život krenuti ponovno, hoće li ikada više biti kao prije? Je li ovo psihološka priprema ljudi za 21. stoljeće?