Kategorije
NEKE DRUGE PRIČE Neke treće priče

Tuga i Bijes

U dalekom kraljevstvu do kojeg ljudi nikad ne mogu stići, ili kojim ljudi možda neprestano prolaze a da toga nisu svjesni…

U čarobnome kraljevstvu, u kojem se neopipljive stvari materijaliziraju…

Bilo jednom…

Jedno prekrasno jezero.

Rukavac kristalno bistre i čiste vode, u kojem su plivale ribe svih mogućih boja i na čijoj su se površini neprestano odražavale sve nijanse zelene.

Tome čarobnom i prozirnom jezeru, s namjerom da se zajedno okupaju, približili su se Tuga i Bijes.

Oboje se razodjenuše pa goli zakoračiše u jezero.

Pomahnitalo (jer bijes je uvijek takav), užurbano, i ne znajući zašto, Bijes se na brzinu okupa te pohita van iz vode.

Ali Bijes je slijep, ili barem stvarnost ne razaznaje jasno, pa kad se onako gol i užurban nakanio izaći, odjenuo je prvo na što je naišao.

Tako se zbilo da odjeća koju je na sebe navukao nije bila njegova nego je pripadala Tugi.

Ogrnut tugom, Bijes ode.

Vrlo mirna i staložena, već prema običaju spremna ostati tamo gdje se nalazi, Tuga završi s kupanjem i,

bez imalo žurbe (ili bolje rečeno, bez ikakva poimanja vremena), lijeno i sporo izađe iz jezera.

Na obali ustanovi da njezine odjeće nema.

Svi dobro znamo da Tuga, nikako ne voli biti  ogoljena, pa odjene jedino što je pronašla pokraj jezera, odjeću koju je ostavio Bijes.

Govori se da sve od toga dana, vrlo često, kad susretnete slijepi, okrutni, strašni i ljutiti bijes, ako se malo potrudite,

uvidjet ćete da je bijes samo maska i da se iza bijesnog lica…zapravo krije tuga. 

Paulo Coelho