“…upadanjem u te uloge, zakačimo se za određeni identitet i pokušavamo biti nešto. Kada dio mene sudi, brani, opravdava, definira nešto što nije – kreće nevolja. Vezanost jamči da ćeš se svako jutro buditi s misijom: dokazati kako sam ono što mislim da jesam – danas. Toliko ste zaposleni igranjem uloge da propuštate slobodu improvizacije, mogućnost da budete stvarni, a ne samo da isprobavate.

Razmislimo ne samo o svojem postojanju nego i o svim odgovorima koji su nam nametnuti, kao i o onima koje smo odabrali. Promotrite svoje identitete jednog po jednog. Možda mislite da ste sanjar, gubitnica, ratnik, pravnica, sjajan ljubavnik, stari prdonja…Razmislite kako vas definiraju vaš otac, majka, prijatelji, kolege, učitelji…

Kada sebi dopustimo da budemo sve oslobađamo se, a ne ograničavamo. To je sloboda da budemo tko želimo i suosjećanje da znamo kako ponekad možemo biti u redu s onim što ne želimo biti usprkos dobrim namjerama.

Kada biste mogli prihvatiti kako ste već sve, bilo bi vas nemoguće definirati. Zaista, niste ništa i ništa treba ostati ništa. Možete se opustiti, otpustiti svoju krinku i nastaviti istraživati prazninu. Možete započeti tražiti sklonište u prostornosti unutar sebe…
Bivajući sve i ništa oslobađamo se da bismo bili instiktivni i spontani. Bivajući nešto zaključani smo, izbačeni iz kluba i nemamo pojma koja je lozinka.

Ako nisi osoba na fotografiji iz putovnice – crnokosa, zelenooka, visoka 167 cm, s madežem na lijevom obrazu – tko si onda?”

Ulomak iz knjige Gabrielle Roth – Veze, niti naše intuitivne mudrosti