UVOD

Po prezimenu te poznajem! Rekla bih, s radošću. Moji Arambašići, o kojima sam sačinila ovu knjigu poslije pet-šest godina istraživanja, većinom su Hrvati, dobrim dijelom iz Dalmacije.

Samo prezime je nastalo od arapsko-turske imenice haramija, koja znači odmetnik, razbojnik, onaj koji se stavio iznan zakona, zato što arapska imenica koja joj je u korijenu haram znači nešto zabranjeno ili nedopušteno, i u vjerskom i u životnom smislu; a turski dometak baša znači glavar. U semantičkom zbroju imamo riječ harambaša u značenju odmetničkoga glavara, to jest, u našim krajevima – hajdučkoga poglavicu.

U skladu s prošlošću tradicije vojnika, Hajduk je išao iz Đurđevdana u Mitrovdan, a zimu je proveo u stadima ili u vlastitom domu. Harambasa je bio zapovjednik Hajdukove trupe, ali njegova se dosadašnja uloga pretvorila u općinsku dužnost, prije svega izvan turskih vlasti, odnosno u mletačku lokalnu vlast. Uskoro se, osim haramba iz vremena Hajduka, u selima pojavljuju i harambe kao službenici za civilne i vojne poslove, jer su za vrijeme mirnog seljaka seljaci stvarali i odbrambene čete. Prva dužnost Harambašija bila je da pazi na kretanja bosanskohercegovačkih graničara i da kod kuće nadgleda opću sigurnost zajednice. Svaka veća četvrt tada je imala svog pukovnika, a s njim kao niže časnike – serdare i harambe. Kasnije, najprije na mjestima izvan turskog utjecaja, riječ harambas,

Čula sam od starijih u Modranu i rodnim Zelenikama kod Dervente, a pričalo se i u mojoj obitelji, da su nam korijeni negdje iz Dalmatinske zagore. Stric je spominjao nekakakav suhi potok, no nitko nikad to nije s jasnom sigurnošću potvrdio, niti je itko znao kada i koji se od djedova doselio u mjesto Modran kod Dervente pa zatim u nedaleko selo Zelenike. Kao da nitko nije želio spominjati mrtve. Smrt, kao i ljubav, bila je tema o kojoj se nije govorilo, upamtila sam iz djetinjstva. Već tada sam se pitala zašto bi sjećanja umirala s nama. Ne bi li bilo ljepše da se sačuvaju u nekoj ladici ili pohrane u muzeju sjećanja?

Htjela sam najprije napisati priču o svojemu ocu i našim korijenima, ali ta priča o korijenima još je daleko od mene, kao što je i vrijeme o kojemu želim pisati posve različito je od mojega. Zato mi je sve u mojemu planu-projektu bilo teško. U posljednje vrijeme redovno sjedam za računalo i pišem, a moje ladice sjećanja kao kamena hrid strše neodvojivo u meni. Čuvam ih ljubomorno i ne želim to ni s kim dijeliti. Ono što želiš reći osobi koja je umrla, ostaje u tebi zauvijek, ali ako se odlučiš zapisati, ostaje i u srcu i na listovima papira, zapravo, dostupno svima. Pa biraj!

Prvi mi je bio jedan jednostavan cilj: napisati i istražiti što više o svom prezimenu. Odlučila sam taj petogodišnji plan realizirati kako god! Povijest moga prezimena, osim vrijednih povijesnih informacija, bila bi značajna, ali za mene prazna, ako ne zapišem i bar dio sjećanja na svojega oca. Čini mi se da zadnjih godina sve što je vezano uz njega kao da blijedi i nestaje u zaboravu. A tako bih željela da bar mali djelić tako velikoga čovjeka nastavi živjeti u srcima onih koji ga se sjećaju i onih koji su došli nakon njegova odlaska. I dalje se pitam tako uvijek iznova tko sam, tko su moji djedovi o kojima tako malo znam. Moje djelovanje mi zato često izgleda kao ispisana sudbina koja dokazuje da geni mojih predaka žive u meni. Saznati više o njima, značilo bi bolje razumjeti i sebe. Pomišljam na uzrečicu da krv nije voda, ali mi se čini i da možda samo proživljavam krizu identiteta; svakako u posljednje vrijeme je traženje vlastitoga središta postalo mojom zadaćom i smislom. Kažu da svi putovi vode u Rim, ali mene se odnijeli prvom prilikom na Plehan, gdje sam u matičnim knjigama vjenčanih pronašla da je otac mojega pradjeda Jure bio Mate. Mate se vjenčao na Plehanu 1859. godine, a roditelji su mu bili Šimun i Matija, rođena Opačak iz Dalmacije. Mislim i pitam se gdje je Mate rođen?

Učim svaki dan, jer mi se pisanje čini kao beskrajni koraci, prekriveni riječima, kroz koje neumorno koračam. Što više poduzimam korake, bolje se snalazim, iako se nakon nekog vremena umorim od pokušaja da povijest pretvorim u stvarnost, kao da Kotrljam se i padam. U mojoj je koncepciji knjige cjelina sadržavala i arhivsko-povijesna istraživanja mojih predaka i književne fikcije o njima s subjektivnim sjećanjima na djetinjstvo i moju obitelj. Za mene odlazak u prošlost nije bio obilježen borbom s njim, jer nisam opterećen tradicijom, iako sam stalno svjestan duga prema prošlim generacijama. Međutim, ne dijelim njihove neobičnosti i zablude, tako da nisam imao želju stvarati drugačiju prošlost nego otkrivati ​​ono što mi je dostupno kroz arhivske i povijesne izvore. Iskustvo koje je nadilazilo povijesno rasuđivanje našlo je mjesta u mojim pričama u kojima je mašta oblikovala stvarnost mojih predaka koja se nije proturječila dokumentarnoj vjerodostojnosti.

Gledala sam uvijek odmjeriti odnos istraživanja i pripovijedanja, dokumentalistike i fikcije, onoliko koliko su te discipline i bile prepletene tijekom mojega petogodišnjega traganja za korijenima i smislom moje obitelji, mojih predaka i prethodnika. Ta dvojnost, a ne dvojbenost, sadržana je i u imenu našega roda: istodobno u nazivu Arambašići ima konotaciju (podznačenje) zabranjenoga-nedopuštenoga uz ono zapovjedno-državno, dužnosničko. A netko bi dodao da su to obične sarmice zamotane u lišće vinove loze! Imalo bi smisla promisliti kako se u dalmatinskoj lozi skuhala povrtno-mesna bosanska mješavina da dadne ukusnu i fino oblikovanu ljetnu poslasticu. Tako su se etimologija, fikcija i povijesna utemeljenost zamotali na koncu u jestivi složenac, kao što sam se ja s putovanja po gradovima koji čuvaju arhive vraćala doma kućnim, uredskim pa majčinskim dužnostima. Dio atmosfere te moje neobične istraživačke petoljetke našao se u ovoj knjizi više kao svjedok mojega neiskustva nego iz želje da učinim štivo zanimljivijim širem krugu čitatelja.

Tijekom istraživanja, prekapanja po arhivima, ponajprije sam imala na umu svoje Arambašiće kojima i posvećujem svoj rad u nadi da će pomoću njega obogatiti svijest i znanje o svojoj prošlosti i precima, kao što se i ja osjećam bogatijom nakon svega, ne žaleći ni trenutka truda i vremena uloženoga u rasvjetljavanje prošlosti moje obitelji.  

Anđa Arambašić