PUT U OBITELJSKU PROŠLOST Arambašići od Dalmatinske zagore do Bosanske Posavine

img

UVOD

Po prezimenu te poznajem! Rekla bih, s radošću. Moji Arambašići, o kojima sam sačinila ovu knjigu poslije pet-šest godina istraživanja, većinom su Hrvati, dobrim dijelom iz Dalmacije.

Samo prezime je nastalo od arapsko-turske imenice haramija, koja znači odmetnik, razbojnik, onaj koji se stavio iznan zakona, zato što arapska imenica koja joj je u korijenu haram znači nešto zabranjeno ili nedopušteno, i u vjerskom i u životnom smislu; a turski dometak baša znači glavar. U semantičkom zbroju imamo riječ harambaša u značenju odmetničkoga glavara, to jest, u našim krajevima – hajdučkoga poglavicu.

U skladu s vojničkom tradicijom nekadašnjega doba u hajduke se išlo od Đurđevdana do Mitrovdana, a zima provodila u jatacima ili u vlastitome domu. Harambaša je bio zapovjednik hajdučke čete, ali se njegova nekadašnja uloga s vremenom pretvorila u općinsko-kotarsku dužnost, ponajprije izvan turske vlasti, odnosno, u mletačkoj mjesnoj upravi. Tako se uskoro pored harambaše iz vremena hajdučije pojavljuju i harambaše u selima kao dužnosnici za civilne, ali i vojničke poslove, jer su i za vrijeme mira seljaci stvarali obrambene čete. Harambašina je prva dužnost bila paziti na kretanja pograničnih bosanskih Turaka, a kod kuće bdjeti nad općom sigurnošću zajednice. Svako veće okružje je tada imalo i svoga pukovnika, a uz njega kao niže časnike – serdare i harambaše. Kasnije je, prvo u krajevima izvan turskog utjecaja, riječ harambaša, uz karakteristično gubljenje glasa h na početku riječi, počela označavati općinskoga starješinu, predstavnika općinskoga redarstva. A kad je bilo puno kuća udaljenih od arambašine kuće, dopuštalo se uvođenje i dužnosti podarambaše, koji je jednako imao paziti na red, mir i sigurnost, pomažući glavaru mjesta u provedbi zakona i zapovijedi. Uključivalo je to i obilazak krčma po noći i polja po danu, da se ne kriju oni koje sudovi traže, da se ne kvare putovi ili mostovi, a kamo li javne zgrade. Uhvaćeni krivci su se imali predati u općinski ured, ili izravno sucima gdje ih ima. Također je arambašina dužnost bila priskočiti na pomoć u nezgodi, pa i sa svojim pomoćnicima, o čemu se izvješćuje starješini svoga mjesta, ili u općinskome i kotarskome uredu. Vratimo se mojim Arambašićima; oni su podrijetlom iz Kozičkih Poljica kao i, vjerojatno, Arambašići na Drinovačkom Brdu u Bosni i Hercegovini. Arambašića je nekoć bilo u SR Hrvatskoj u 46 mjesta, od 8 Poljica i Dubrovnika do Slavonije. A u današnjoj Hrvatskoj živi oko 840 Arambašića u više od 350 domaćinstava (po brojnosti to prezime zauzima 750. mjesto). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 540, pa izlazi da se njihov broj do danas gotovo udvostručio. Ima nas također u skoro svim hrvatskim županijama.

Čula sam od starijih u Modranu i rodnim Zelenikama kod Dervente, a pričalo se i u mojoj obitelji, da su nam korijeni negdje iz Dalmatinske zagore. Stric je spominjao nekakakav suhi potok, no nitko nikad to nije s jasnom sigurnošću potvrdio, niti je itko znao kada i koji se od djedova doselio u mjesto Modran kod Dervente pa zatim u nedaleko selo Zelenike. Kao da nitko nije želio spominjati mrtve. Smrt, kao i ljubav, bila je tema o kojoj se nije govorilo, upamtila sam iz djetinjstva. Već tada sam se pitala zašto bi sjećanja umirala s nama. Ne bi li bilo ljepše da se sačuvaju u nekoj ladici ili pohrane u muzeju sjećanja?

Htjela sam najprije napisati priču o svojemu ocu i našim korijenima, ali ta priča o korijenima još je daleko od mene, kao što je i vrijeme o kojemu želim pisati posve različito je od mojega. Zato mi je sve u mojemu planu-projektu bilo teško. U posljednje vrijeme redovno sjedam za računalo i pišem, a moje ladice sjećanja kao kamena hrid strše neodvojivo u meni. Čuvam ih ljubomorno i ne želim to ni s kim dijeliti. Ono što želiš reći osobi koja je umrla, ostaje u tebi zauvijek, ali ako se odlučiš zapisati, ostaje i u srcu i na listovima papira, zapravo, dostupno svima. Pa biraj!

Prvi mi je bio jedan jednostavan cilj: napisati i istražiti što više o svom prezimenu. Odlučila sam taj petogodišnji plan realizirati kako god! Povijest moga prezimena, osim vrijednih povijesnih informacija, bila bi značajna, ali za mene prazna, ako ne zapišem i bar dio sjećanja na svojega oca. Čini mi se da zadnjih godina sve što je vezano uz njega kao da blijedi i nestaje u zaboravu. A tako bih željela da bar mali djelić tako velikoga čovjeka nastavi živjeti u srcima onih koji ga se sjećaju i onih koji su došli nakon njegova odlaska. I dalje se pitam tako uvijek iznova tko sam, tko su moji djedovi o kojima tako malo znam. Moje djelovanje mi zato često izgleda kao ispisana sudbina koja dokazuje da geni mojih predaka žive u meni. Saznati više o njima, značilo bi bolje razumjeti i sebe. Pomišljam na uzrečicu da krv nije voda, ali mi se čini i da možda samo proživljavam krizu identiteta; svakako u posljednje vrijeme je traženje vlastitoga središta postalo mojom zadaćom i smislom. Kažu da svi putovi vode u Rim, ali mene se odnijeli prvom prilikom na Plehan, gdje sam u matičnim knjigama vjenčanih pronašla da je otac mojega pradjeda Jure bio Mate. Mate se vjenčao na Plehanu 1859. godine, a roditelji su mu bili Šimun i Matija, rođena Opačak iz Dalmacije. Mislim i pitam se gdje je Mate rođen?

Svakim danom učim, jer pisanje izgleda kao beskonačne stepenice, prekrivene riječima, po kojima neumorno koračam. Što više učinim koraka, sve mi bolje ide, iako me nakon nekoga vremena ipak obuzme umor od pokušaja da povijest pretvorim u zbilju, pa kao da se kotrljam i padam. U mojoj koncepciji knjige našla su se u jednoj cjelini i arhivsko-povijesna istraživanja o vlastitim precima te književna fikcija o njima sa subjektivnim sjećanjima na djetinjstvo i vlastitu obitelj. Za mene odlazak u prošlost nije bio obilježen borbom s njom, jer me nije opterećivala tradicija, iako sam stalno svjesna duga prošlim naraštajima. Ipak ne dijelim njihove stranputice i zablude pa nisam ni imala želju stvoriti neku drukčiju prošlost nego otkriti onakvu kakva mi je bila dostupna po arhivskim i povijesnim izvorima. Onaj doživljaj koji je izlazio izvan okvira povijesnog rasuđivanja, našao je mjesta u mojim pričama u kojima je mašta oblikovala zbilju mojih predaka koja se ne kosi s dokumentarnom vjerodostojnošću.

Gledala sam uvijek odmjeriti odnos istraživanja i pripovijedanja, dokumentalistike i fikcije, onoliko koliko su te discipline i bile prepletene tijekom mojega petogodišnjega traganja za korijenima i smislom moje obitelji, mojih predaka i prethodnika. Ta dvojnost, a ne dvojbenost, sadržana je i u imenu našega roda: istodobno u nazivu Arambašići ima konotaciju (podznačenje) zabranjenoga-nedopuštenoga uz ono zapovjedno-državno, dužnosničko. A netko bi dodao da su to obične sarmice zamotane u lišće vinove loze! Imalo bi smisla promisliti kako se u dalmatinskoj lozi skuhala povrtno-mesna bosanska mješavina da dadne ukusnu i fno oblikovanu ljetnu poslasticu. Tako su se etimologija, fkcija i povijesna utemeljenost zamotali na koncu u jestivi složenac, kao što sam se ja s putovanja po gradovima koji čuvaju arhive vraćala doma kućnim, uredskim pa majčinskim dužnostima. Dio atmosfere te moje neobične istraživačke petoljetke našao se u ovoj knjizi više kao svjedok mojega neiskustva nego iz želje da učinim štivo zanimljivijim širem krugu čitatelja.

Tijekom istraživanja, prekapanja po arhivima, ponajprije sam imala na umu svoje Arambašiće kojima i posvećujem svoj rad u nadi da će pomoću njega obogatiti svijest i znanje o svojoj prošlosti i precima, kao što se i ja osjećam bogatijom nakon svega, ne žaleći ni trenutka truda i vremena uloženoga u rasvjetljavanje prošlosti moje obitelji.  

Anđa Arambašić

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This div height required for enabling the sticky sidebar
Ad Clicks : Ad Views : Ad Clicks : Ad Views :