Put prema samoostvarenju težak je i neprekidan, i svatko od nas treba sam odlučiti kako će ga i kojim tempom prohodati…A biti sretan nije samo naše pravo nego i naša obveza prema životu.

…, kćeri moja, volio bi biti siguran da sam te naučio…

da uživaš u ljubavi,

da vjeruješ u svoju snagu,

da se suočavaš sa svojim strahovima,

da se oduševljavaš životom,

da tražiš pomoć kad je trebaš,

da dopustiš drugima da te tješe kad patiš,

da donosiš vlastite odluke,

da se izboriš da drugi cijene tvoj izbor,

da budeš prijateljica sama sebi,

da se ne bojiš ispasti smiješna,

da uviđaš da si vrijedna tuđe ljubavi,

da se drugima obraćaš nježno,

da kažeš ili šutiš već po svome nahođenju,

da zadržiš za sebe svoje zasluge,

da voliš i čuvaš malenu djevojčicu u sebi,

da nadvadaš ovisnost o odobravanju drugih,

da ne preuzimaš tuđe odgovornosti,

da budeš svjesna svojih osjećaja i da postupaš u skladu s njima,

da ne ideš za pljeskom, nego za zadovoljstvom učinjenim,

da daješ zato što želiš, nikad zato što misliš da moraš,

da zahtijevaš da budeš pošteno plaćena za svoj rad,

da prihvatiš svoja ograničenja i ranjivost bez ljutnje,

da ne namećeš svoje mišljenje i da ne dopustiš da ga drugi nameću tebi,

da naučiš reći da samo kad želiš i ne bez osjećaja krivnje,

da živiš u sadašnjosti, i to bez očekivanja,

da još reskiraš,

da prihvatiš promjene i da preispituješ svoja vjerovanja,

da radiš na tome da zacijeliš svoje stare i nove rane,

da poštuješ druge i da zahtijevaš da drugi poštuju tebe,

da prvo napuniš čašu sebi, a tek poslije drugima,

da planiraš za budućnost, ali da ne živiš u njoj,

da cijeniš svoju intuiciju,

da cijeniš razlike među spolovima,

da razumijevanje i oprost budu tvoji prioriteti,

da se prihvaćaš takvom kakva jesi,

da se ne osvrćeš gledajući tko te prati,

da rasteš učeći iz razilaženja i neuspjeha,

da si dopustiš da se grohotom smiješ na ulici bez ikakva razloga,

da nikoga ne štuješ kao božanstvo, a mene…ponajmanje.

 

Odlomak iz knjige Put sreće, Jorge Bucay