Priča o pauku, znanju i mudrosti

Živio jedan pauk koji je htio sačuvati ljudsko znanje i mudrost u staklenci.

Sve pametno što bi pročitao ili otkrio šapnuo bi u staklenku i brzo pokrio kako nijedno znanje ne bi pobjeglo.

Kad je pauk zaključio da je staklenka puna, odlučio ju je spremiti u rupu koju je izdubio na vrhu ogroman stabla.

Želio je sačuvati znanje za vječnost, sigurno od bilo kakve prijetnje ili iskrivljenja.

Tako je privezao staklenku za struk i pokušao se popeti, kao što je toliko puta dotad učinio, na vrh stabla.

Ali ovaj je put to bilo nemoguće. Nije se mogao popeti jer je staklenka bila prevelika.

Mrav koji je prolazio onuda, a kojeg je pauk pomalo prezirao jer ga ej smatrao priglupim, rekao mu je:

” Ako se želiš uspeti, bit će najbolje da svežeš staklenku za ramena, a ne za trbuh.”

Pauk je uvidio da mu i nakon što je njegovao mudrost gotovo čitava života, nedostaje ono najjednostavnije, svijest o tome koliko iskustvo može biti korisno.

Pauk, koji je pomalo tvrdoglav, ali ne previše, shvatio je da ako želi steći znanje o jednostavnim stvarima, mora početi slušati što drugi, koji su možda manje pročitali, ali više proživjeli, znaju te to mogu, a možda i žele naučiti njega.

Na kraju priče pauk je razbio staklenku govoreći da je bolje da mudrost bude slobodna, svima nadohvat ruke, pogotovo onima koji su spremni učiti.

 

Paulo Coelho

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *