Dobro jutro, svijete! Palim računalo, budimo odgovorni – ostanimo doma, zjapi velikim slovima na internetskim portalima. Uznemiruju me portali, vijesti. Ponavlja li se daleka prošlost, samo što nije španjolska, već kineska gripa? Umirujem mračne misli jer znam da između panike i normalnog straha treba naći pravu mjeru.

Nije dobra situacija u Hrvatskoj, nije ni u svijetu. Virus, potres, onečišćen zrak, financijska kriza. Neočekivano, domovina je postala nesigurno mjesto. A da ne spominjem globalne probleme poput virtualnog bankarskog novca, rasta stanovništva, migracija, neravnomjerne raspodjele bogatstva i realnih svjetova gladnih, kao u zloslutnom horor filmu.

Gledam na Youtubeu videouradak o stanju u gradu New Delhi, strašno i žalosno. Situaciju uspoređujem s onom kao kad je netko gladan, a istodobno mu je i jako hladno. Danas je u Indiji čovjek i gladan i žedan, a sada se boje i virusa koji širi zarazu dok njihov vladajući, zdravstveno osviješten i obrazovan, predlaže online jogu kao spas od apokalipse. Realnost je više puta zakulisna.

Ne znam pouzdan odgovor, nisam  stručnjak za globalnu statistiku i ne znam koliko je ljudi umrlo i umire od gripe u svijetu, a koliko od koronavirusa, ali čini mi se kako tu nešto nije kako treba.

Nisam ni ekonomski analitičar i teško mi je ovo napisati, međutim, i običan čovjek primijeti da u sustavu nešto ne štima, da nešto stvarno nije kako valja. Da, a što, vjerujem da bi mnogi voljeli znati.

Porezi su enormno visoki, zdravstveni sustav pod kontrolom je vlasti i farmaceutskih giganata, uništena je industrija i poljoprivreda, javna nabava je za odabrane jarane koji u snu kreiraju cijene usluga. Broje se poznati slučajevi nepotizma, hrpa lažnih diploma kruži sustavom, ne proizvodimo svoju hranu – uvozna je i trebali bismo se svi zapitati kakve je uopće kvalitete. Osnivaju se gologuze agencije kojima je cilj nositi fina odijela – pokupiti vrhnje s kremastog kolača, odnosno projekta. Gradovi su nam prljavi, a posebno Zagreb. U kritičnim mjesecima opasne čestice s odlagališta smeća lebde metropolom. Neka me netko uvjeri da nije tako.

Može li se što mijenjati? Ako i može, mi stariji to nećemo doživjeti jer kada bi se i stvorili kvalitetniji i napredniji ciljevi danas, njihove plodove ubirale bi nove generacije u budućnosti. Nema brzih promjena. A mi smo danas tu gdje jesmo, i nije to zbog sadašnje vlade, već je ovo gdje smo sada netko bez jasnih prognoza (nehotice) izrežirao prije dvadesetak godina. To je tako kada se režira film, kada fikcija pobijedi realnost.

Može li se nešto pozitivno izroditi iz ove globalne nesreće? Možda će se obitelji koje imaju zemlju vratiti zemlji. Možda će se malo oznojiti, ali sigurno će živjeti duže i neće ovisiti o trgovini u kojoj je osamdeset posto hrane iz uvoza. A pravo pitanje je, što jedemo? Moje je pitanje vrlo jednostavno: što mislite, zanima li nekog europskog kapitalista hoće li se hrvatski čovjek zdravo hraniti? Djeluje smiješno i ujedno šokantno. Zanima ga toliko koliko i činjenica da smo drugi na svijetu po oboljenjima od raka.

Stara je priča da zbog povećanja stanovništva i ljudskih težnji za sve višim standardom uništavamo prirodu oko sebe. Sto je vrsta jeftinih šampona u DM-u, ne znaš koji uzeti, a svi su slične kvalitete samo im je šarena ambalaža drugačija, dok u Aziji djeca ne da nemaju šampon, nego nemaju što ni obući, umiru od neishranjenosti, nemaju zdravstveno ispravnu vodu za piće.

Virusi uzvraćaju udarac nebrizi i globalnoj gladi! Ma ne, nisam baba Vanga, ali istina je da ne brinemo za neishranjene i za prirodu oko sebe.

Sustavno i globalno uništavamo Zemlju, pokazatelji su globalno zagrijavanje, rastuća morska razina, krčenje šuma, onečišćenje zraka, biotehnološka revolucija…, posljedica svega toga bit će ratovi za resurse.

Psiholozi kažu kako se može dogoditi da u kriznoj situaciji doživimo emocionalnu kataklizmu te da se vratimo sebi. Ne da steknemo samopouzdanje, nego samosvijest o sebi. Možda nam je ovo vrijeme u karanteni prilika da se vratimo prirodi, a najvažnije sebi, kako bismo spoznali tko smo to mi, kamo smo krenuli. Svi smo mi ljudi na istoj strani. Treba razmisliti o svojim životima, željama i ciljevima. Odgovorite sami sebi i uvažite odgovor bez obzira na to kakav on bio.

Pogledajmo u svoju nutrinu, napravimo reviziju, možda možemo poboljšati svoj život, a možda i okrenuti pilu naopako, odnosno zakoračiti u drugom smjeru.

Na žalost, kao i inače u životu, mogućnosti nisu za sve iste. Zato pronađimo najbolji odabir u mogućim izborima. Čovjek nije crn i bijel, on je ranjivo biće koje ima prošlost, navike, kulturni stav i mogućnosti koje su mu u vrijeme ranog razdoblja bile dostupne. Rani razvoj odredi naš životni put, međutim čovjek se mijenja.  Jednom prilikom na predavanju psihoterapeut je rekao da je svaki čovjek kada ga upoznate predivan iznutra. Mislila sam kako je ta njegova izjava vrlo hrabra, ali nakon razmišljanja, morala sam se s njime složiti. Zato ne treba suditi i ne treba dijeliti pravdu, umjesto toga uvažavajmo tuđa mišljenja, pomognimo onima kojima je pomoć potrebna i sve će se rijeke ljubavi preliti preko srca, pa i onih na prvu najtvrđih. I to je dobar početak.