Otok Cres – tamo gdje nada umire posljednja

Od davnina su otok Cres prozvali oazom zdravlja i dugovječnosti. Radoznala sam, krećem uvjeriti se u to je li zaista istina da svježa riba i morski zrak čine čuda po pitanju zdravlja. Na Krku se ukrcavam na trajekt. Pogled s trajekta na obalu otoka Krka neponovljiv je. Zelenilo je obgrlilo blago strmu obalu, a morska voda kroz koju se vidi kameno dno podrhtava na vjetru. Priroda me uvijek iznova zadivi svojom ljepotom.

Nakon dvadesetak minuta plovidbe trajektom stižemo na Cres. Cesta koja se proteže od Meraga do grada Cresa duga je oko 12 kilometara. Pusti otok, nigdje čovjeka, nigdje kuće. Jedini stanovnici Cresa koje smo sreli jesu ovce koje bezbrižno brste travu i nisko raslinje. Pokraj ceste protežu se mnogobrojna stabla masline. Ribarenje je osnovna grana gospodarstva. Ovdje svi love ribu, čak i žene. 

Stižemo u središtu grada Cresa. Riva je obasjana suncem. Skromna riva koja spaja luku s morem uređena je moguće prije dvjesto godina, kao i zgrade koje ju okružuju. Za vrijeme visokih plima more poplavi rivu.

Početak je travnja, no sunce je dobro zapržilo. Po rivi protežu se restorani i kafići. Tu se nalaze i klupe naslonjene na zid zgrade pa se može sjesti i uživati u toplim zrakama sunca. Ima neka tajna veza između čovjeka i sunca.

Poznata creska kula podignuta je za vrijeme Mletačke Republike u 16. stoljeću. Danas se u njoj prodaju suveniri. Kao većina kula, i ova je služila kao promatračnica. Nekada su se pokraj kule protezale i zidine kako bi štitile grad od neprijatelja, ali zidine su kroz vrijeme nestale i njihov kamen završio je tko zna gdje.

Creska kula

Središte Cresa puno je uskih uličica, malih trgova, trokatnica sa mnogobrojnim prozorima i šalaporkama.

Centar Cresa

U šetnji gradom Cresom nailazi se na mnogo crkvica. Tako sam, netom parkiravši automobil, naišla na crkvu sv. Izidora.

Ova crkvica najstarija je na Cresu te je izgrađena u 12. stoljeću. Sv. Izidor je i zaštitnik grada Cresa. Zvono na crkvi iz 14. stoljeća najstarije je na otoku.

Grad Cres i okolica prepuni su crkava. Crkve su uglavnom građene karakterističnim arhitektonskim tipovima – jedan je romanički s polukružnom izbočenom apsidom i ravnim stropom u brodu, a drugi je gotički s kvadratnom oltarskom nišom, koja je kao i brod nadsvođena zaoštrenim svodom.

Samostan Sv. Frane u Cresu

U samom središtu grada nalazi se crkva sv. Marije Snježne. Crkva ima zvonik, a izgrađena je u 15. stoljeću.

Odmah u blizini rive nalazi se najstarija zgrada u gradu, a izgrađena je u 16. stoljeću. Danas je to muzej.

Creski muzej

Izgrađena je u stilu venecijskih palača. Mještani tu palaču danas nazivaju Arsan, jer se u njoj nekada držao arsenal. U zgradi je rođen poznati filozof Frane Petrić.

Kao svaki otok, i Cres je kroz prošlost prošao težak put. Ovdje su se smjenjivale države i vlasti; Mlečani, Francuzi pa naposljetku Austrijanci.  Burna prošlosti u ovoj razvikanoj oazi kao da su zauvijek u kamen urezale priču.

Riba i morski zrak snaga su dugovječnosti, pišu mediji. No, je li baš tako? Životni vijek na otoku daleko je od dugovječnosti. U prošlome stoljeću prosječni životni vijek bio je čak i niži nego u ostalima dijelovima Hrvatske. Svježa riba i morski zrak kao da su ukrali stvarnost.

Stup sramote na glavnom creskom trgu svjedok je prošlosti grada Cresa. Danas se tu prodaju otočki proizvodi, međutim, nekada davno sitne bi lopove zavezali za stup te pljuvali po njima, gađali ih kamenjem i uzvikivali im ružne riječi. A tko su bili prijestupnici? Siromašni seljaci koji bi ukrali kozu, ovcu. Eto, čovjek ukrade hranu pa ga javno i sramno kazne. Danas se događaju tisuću puta ružnije priče, ali stupa srama nema, nema pravde.

Kada je u pitanju dugovječnost u prošlome stoljeću, o tome bi se mogle napisati knjige.

Umrlih Hrvata i Talijana u prošlom stoljeću ima gotovo u jednakim omjerima. Najčešće ime na otoku Cresu je Antonio.

U matici umrlih na uzorku od 220 osoba nisam pronašla one koji su u prošlom stoljeću živjeli duže od 100 godina. Dakle, mit o stogodišnjacima na otoku Cresu pada u vodu.

Osoba koje su doživjele između 90 i 100 godina bilo je 25, od toga je bilo 14 Hrvata i 11 Talijana, 17 žena i 8 muškaraca.

Osoba koje su doživjele između 80 i 90 godina bilo je 50, od toga je bilo 26 Hrvata i 24 Talijana, 27 žena i 23 muškarca.

Osoba koje su doživjele između 70 i 80 godina bilo je 58, od toga je bilo 32 Hrvata i 26 Talijana, 24 žene i 34 muškarca.

Osoba koje su doživjele između 60 i 70 godina bilo je 36, od toga je bilo 23 Hrvata i 13 Talijana, 12 žena i 24 muškarca.

Osoba koje su doživjele između 50 i 60 godina bilo je 22, od toga je bilo 18 Hrvata i 4 Talijana, 8 žena i 14 muškaraca.

Zbilja sam očekivala da ću ovdje otkriti popriličan broj stogodišnjaka, kako pišu mediji. Često je pisanje članaka “rekla – kazala” pisanje, a to zbunjuje i donosi krivu predodžba svijeta u kojemu živimo.

Stoga i ovdje vrijedi pravilo koje glasi: nada umire posljednja. 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *