Kategorije
NEKE DRUGE PRIČE Neke treće priče

Odredite što je najvažnije

Jednom je profesor filozofije ušao u predavaonicu s velikom staklenom posudom i kantom punom okrugloga kamenja veličine naranče.

“Koliko kamena može stati u ovu posudu?”

upita.

Dok je to govorio, pokazujući da pitanje nije samo retoričko, počne slagati jedan po jedan po dnu i potom u slojevima.

Kad je smjestio zadnji kamen, koji je prelazio granicu posude, oni koji su bubnuli broj četrnaest zadovoljno su mrmljali. Učitelj reče:

“Četrnaest…Jesmo li sigurni da ne stane nijedan više?”

Svi su učenici kimnuli ili odgovorili potvrdno.

“Pogrešno…” reče predavač, izvadi drugu kantu ispod stola pa stade u posudu ubacivati oblutke.

Kamenčići su skliznuli između drugih popunjavajući mjesto među njima. Učenici zaplješću genijalnosti svoga predavača.

“Je li očito da sad jest puna?”

“Sad jest”, odgovore učenici zadovoljno…

Ali učitelj ispod stola izvuče još jednu kantu.

Ona je bila puna finoga bijelog pijeska.

Velikom žlicom profesor je ubacivao pijesak u posudu popunjavajući njime prostor koji je ostao između oblutaka.

“Sad možemo reći da je puna kamenja”, utvrdi profesor.

“Ali što je puka?”

Prodavaonicu preplavi mrmor.

Govorilo se o potrebi za redom, o tomu kako se smještaju stvari, o lukavosti i dosjetljivosti, o tome da se ne vjeruje prividu i o drugim veoma simboličnim stvarima.

“Sve je to istina”, upleo se kreativni predavač.

“Ali postoji mnogo važnija pouka.”

Predavač je napravio stanku pa zaključio.

“Važno je prvo učiniti najvažnije, a onda se brinuti o ostalome, sve u svoje vrijeme. Ne možemo se žuriti i sve stavljati bilo kamo, nestrpljivo i nemarno. Da se nisam potrudio i prvo stavio najvažnije, da sam krenuo pd pijeska, za najveće kamenje uopće ne bi bilo mjesta.”