Kategorije
NEKE DRUGE PRIČE Neke treće priče

Nemoguće je ono što nije pokušano

Jednoga dana car primijeti kako mu nedostaje dugme na omiljenom kaputu. Car je bio hirovit, strog i nemilosrdan ( baš kao i svi koji su odveć dugo ogrnuti plaštem moći ) pa, srdit zbog nestaloga dugmeta, zatraži da pozovu krojača i naredi da sljedećega dan krvnikova sjekira presudi njegovoj glavi.

Nitko se ne suprotstavlja vladaru cijele Rusije, stoga stražar požuri do krojačeve kuće, istrgne ga iz okrilja obitelji i odvede u podzemnu tamnicu palače, da ondje čeka smrt.

U sumrak. kad je zatvorski stražar krojaču donio njegovu posljednju večeru, ovaj kimnu glavom mrmljajući:

“Jadni car.”

Stražar se grohotom nasmije:

“Jadni car? Jadan ti. Tvoja će se glava, čim svane, otkotrljati s ramena.”

“Ne shvaćaš”, reče krojač. “Što je našemu caru najvažnije?”

“Najvažnije?” odvrati stražar. “Ne znam. Njegov narod.”

“Ne budi glup. Mislim na ono što mu je uistinu važno. “

“Njegova supruga?”

“Važnije od toga!”

!Dijamanti!” stražar je bio siguran da je pogodio.

“Što je caru najvažnije na svijetu?”

“Znam! Njegov medvjed.”

“Tako je. Njegov medvjed.”

“I?”

“Sutra, kad krvnik skonča sa mnom, car će izgubiti jedinu priliku da njegov medvjed progovori.”

“Ti podučavaš medvjede?”

“Stara obiteljska tajna”, reče krojač. “Jadni car.”

Potaknut željom da pridobije carevu naklonost, siroti stražar pohrli prenijeti svom gospodaru to otkriće:

“Krojač zna kako medvjeda naučiti govoriti!”

Car je bio oduševljen. Odmah je poslao po krojača i kad je ovaj stao pred njega, naloži mu:

“Nauči mog medvjeda govoriti našim jezikom!”

Krojač spusti pogled i progovori:

“Visosti, uistinu bih vam želio udovoljiti, ali podučavanje medvjeda govoru mukotrpan je i dugotrajan posao, a ja, nažalost,vremena imam ponajmanje.”

“Koliko bi trajalo podučavanje?” upita ga car.

“Ovisi o tomu koliko je medvjed inteligentan…”

“Medvjed je izuzetno inteligentan!” prekine ga car.

“Ako ćemo pravo, to je najinteligentniji medvjed u cijeloj Rusiji.”

“Dobro, ako je medvjed inteligentan, ako želi učiti, vjerujem da bi podučavanje moglo potrajati…barem DVIJE GODINE.

Car razmisli trenutak i naredi:

“Dobro, tvoja se kazna odgađa na dvije godine, a za to ćeš vrijeme podučavati medvjeda. Počinješ sutra!”

“Visosti”, reče krojač. “Narediš li krvniku da se pozabavi mnome, sutra sam mrtav čovjek i moja će se obitelj snalaziti sama. No, ako izmijeniš moju kaznu, više neću imati vremena za tvog medvjeda jer ću i dalje morati raditi kao krojač kako bih mogao uzdržavati obitelj.”

“To nije nikakav problem”, reče car. “Od sada pa tijekom sljedeće dvije godine ti i tvoja obitelj bit ćete pod carevom zaštitom. Car će se vlastitim novcem pobrinuti za vašu odjeću, hranu i obrazovanje i neće vam uskratiti ništa od onoga što vam ustreba.

Međutim, ako za dvije godine medvjed ne progovori, pokajat ćeš se što si ovo predložio. Žalit ćeš što ti krvnik nije presudio. Jesi li me dobro razumio?”

“Jesam, visosti.”

“Dobro, Straža!” poviče car. “Povedite krojača kući u dvorskoj kočiji, dajte mu dvije torbe zlatnika, hrane i darove za djecu. Hajde, idite!”

Krojač se poče udaljavati hodajući natraške i sveudilj se klanjajući i mrmljajući riječi zahvale.

“Ne zaboravi”, reče car, uprijevši mu prstom ravno u čelo.”Ne progovori li medvjed za dvije godine…”

Kad su u kući svi već oplakali  gubitak glave obitelji, krojač stiže do kuće u dvorskoj kočiji, vedar,uzbuđen i donoseći svima darove.

Krojačeva žena nije se mogla oporaviti od čuđenja. Njezin suprug, kojeg su samo nekoliko sati ranije uveli u tamnicu, sad je ovdje, uzbuđen, bogat i pobjedonosan.

Kad su ostali nasamo, sve joj ispriča. 

“POLUDIO SI”, vrisne žena. “Naučiti govoriti careva medvjeda.

Ti, koji nikad medvjeda nisi vidio izbliza.

Lud si. Naučiti medvjeda govoriti. Lud,lud,lud…”

“Smiri se, ženo. Gledaj, trebali su mi odsjeći glavu sutra ujutro, a sad imam dvije godine. Za dvije godine toliko se toga može dogoditi.”

“Za dvije godine”, nastavi krojač, “car može umrijeti. Ja mogu umrijeti.  A što je najvažnije, dotad i medvjed može progovoriti!”

Preuzeto iz knjige: Priče za razmišljanje, Jorge Bucay

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *