Kategorije
NEKE DRUGE PRIČE Neke treće priče

Moj problem

Čovjek je nazvao obiteljskoga liječnika.

‘Ricardo, ovdje Julian.’ ‘Bok! Kako si, Juliane?’

‘Čuj, zovem te jer se brinem zbog Marije.’

‘Što joj je?’

‘Oglušila je.’

‘Kako, oglušila?’

‘Jest. Stvarno. Moraš je doći pregledati.’

‘Gluhoća obično nije ni iznenadna ni hitna stvar. Dovedi mi je u ponedjeljak u ordinaciju i pregledat ću ‘Ali ti misliš da možemo čekati do ponedjeljka?’

‘Kako si shvatio da ne čuje?’

‘Pa… Zovem je i ne odgovara mi.’

‘Čuj, može biti bilo kakva glupost. Možda joj je uho začepljeno. Ovako ćemo: otkrit ćemo u kojoj je mjeri Maria gluha. Gdje si sada?’

‘U spavaćoj sobi.’ ‘A ona? Gdje je ona?’

‘U kuhinji.’ ‘Dobro. Pozovi je odatle.’ ‘Mariaaaaaaaa…! Ne, ne čuje me.’

‘Dobro. Približi se vratima spavaće sobe i zovi je iz hodnika.’ ‘Mariaaaaaaaa…! Ne. Ma kakvi.’

‘Čekaj. Ne očajavaj. Potraži bežični telefon i približavaj joj se hodnikom da vidimo kad će te čuti.’ ‘Mariaaaaaaaa…! Mariaaaaaaaa…! Mariaaaaaaaa…! Nema šanse. Pred kuhinjskim sam vratima i vidim je. Okrenuta je leđima i pere tanjure, ali ne čuje me. Mariaaaaaaaa…! Nema šanse.’

‘Približi joj se još više.’ Čovjek uđe u kuhinju, približi se Mariji, stavi joj ruku na rame i zaviče na uho: ‘Mariaaaaaaaa…!’ Žena se, bijesna, okrene i kaže: ‘Što hoćeš? Što hoćeš ?! Što hoćeš? Što hoćeeeeeeeeeš? Zvao si me deset puta i deset sam te puta pitala što hoćeš. Svakim si danom sve gluši, ne znam zašto već jednom ne odeš liječniku…’

Svaki put kad vidim nešto što mi smeta kod druge osobe, bilo bi dobro prisjetiti se da je to Što vidim u najmanju ruku (u najmanju ruku!) i moj problem.

 

Preuzeto iz knjige:  Ispričat ću ti priču, Jorge Bucay