Kategorije
Moje priče NEKE DRUGE PRIČE

Klepetan se vratio doma!

Psiholozi su davnih dana napisali da jedan pogled govori više nego tisuću riječi. Sad pomišljate kakve to ima veze s Klepetanom. Što nam govori nečiji pogled? U očima koje nas gledaju može se ogledati potpora, pažnja, ljubav. Isto tako, pogled može biti i bez interesa, dvosmislen, ravnodušan, prazan ili čak pretjerano neugodan,agresivan i kontrolirajući. Ljudski pogled ima zaista mnogo lica. No, Klepetanov pogled nešto je sasvim drugo, to je pogled u sivu pjenu oblaka i negostoljubivu maglu. U svojoj lijepoj pernatoj i majušnoj glavi ima jednu sliku i slušajući svoj životinjski instinkt, on leti prema gnijezdu koje ima jedno ime – dom. Koliko je dug i opasan let od Afrike do Hrvatske, samo on zna. Koliko samo ptica na tim dalekim i opasnim putovanjima ugine od iznemoglosti i gladi. Priroda me uvijek iznova iznenadi, pokaže mi koliko zna biti lijepa, ali i surova.

Klepetan se vratio Malenoj!

Ljubavna priča dvije rode koja raznježi i rasplače i najtvrđa srca. Rodan koja ne govori, koja leti i ima samo jedan cilj – doći doma, spustiti se u gnijezdo i usnuti kraj svoje voljene. Nije li Klepetan s razlogom dobio naslove na novinskim stranicama? Jer on je taj koji se uvijek vraća, koji nam priča bez riječi. Ima li srce, ili je to samo prirodni nagon, instinkt? Je li taj let dug 13 i pol tisuća kilometara nagon za održanjem? Ako i jest samo nagon, čovjek mu se mora diviti jer bez komunikacije riječima govori nam tisuću i jednu riječ. Klepetanova djela iznjedrila su riječi.  Ljudi pričaju. Rodina ljubav, koja je posula pepelom sve ljubavi svijeta, odjednom je osnažila srca, dala im hrabrost, rasplakala: Ma, samo sam osjećajna, rekla je jedna baka.

Klepetan se vratio! Komentira moja kći: Svi pričaju o tome, pa dodaje: Stigao je dva tjedna prije!

Otvaram internetske dnevne novine i kad pročitam, sretno pomišljam – gle, već se vratio! Kako lijep osjećaj! Klepetan se vratio doma – priča o ljubavi dvije rode nad kojom se treba dublje zamisliti. Razmišljati o prirodi koja nas okružuje, koja živi život svoje vrste, ali ipak različito. Koja voli, pati i prolazi.

Možda nikada neću pročitati kako su neki čovjek ili neka žena zbog ljubavi hodali 13 i pol tisuća kilometara, kako bi vidjeli voljenu osobu, kako bi popravili gnijezdo i ručali ribu. Kako čudesno!

Jeli to ljubav, ako nije, što je onda? Ljubav koja voli kad je gladna i žedna. Ljubav koja voli kad je umorna. Hrabra ljubav koja se bori, koja leti, koja ne odustaje. Klepetanova ljubav. Kako imati snage i ne diviti joj se?

Svi imamo pravo na svoje osjećaje, svoje izbore, svoja mišljenja. Ipak, kolikima je od nas danas važna ljubav možda se može vidjeti i iz rodinog primjera. Hoćemo li poput Klepetana pokazati više empatije i  ljubavi prema drugima? Katkada nas na to može potaknuti i čitanje priče o povratku obične životinje, jedne rode po imenu Klepetan, koja je sve samo ne obična ptice.