Kakva nas budućnost čeka svijet 2080 godine

Budućnost je stigla. Otkrivena je vanzemaljska inteligencija i društveni kolapsi redovite su teme internetskih mreža. Kontroliran i dezorijentiran informacijama, modificiran čovjek ujedinjen je sa svijetom. Sve je moguće. Granica između biološkoga i digitalnoga izbrisana je. Nitko ne zna točno kada, ali polako, uza informatičku tehnologiju, kvantnu fiziku, genetičko inženjerstvo, biologiju, nanomedicinu i drugo, postali smo postmoderni kodovi i robovi vlastitih kontroliranih misli.

Životi su nam postali bezvremeni i čini se kao da se vrijeme više ne broji. Katkad poželim jedan jedincati dan pun emocija – ljutnje, tuge, straha – pa se čudim kako su osjećaji postali stvar davne prošlosti. Nitko više ne razmišlja o ljudskoj ranjivosti. Svatko se bori za opstanak. Za sva liječenja, plaćanja, isprave pa i putovanja potreban je genetski kod. On je postao podloga života.
Godina 2080. donijela je nostalgičan i tužan pogled na zidove na kojima su nekada visjele izblijedjele fotografije veselih obitelji u njihovim vrtovima, s razigranim i tek friziranim psima, s umiljatom mačkom ugniježđenom u naslonjaču u dnevnom boravku. Bila jednom jedna bajka…

Kada razmišljam unatrag, znam da je tijek ljudske povijesti išao prema ovim promjenama. Čovjek stroj neizbježno je morao biti rođen. Ma sjetimo se samo što je bilo prije pedesetak godina, kada su napredne zemlje razvijale modernu tehnologiju. U Japanu su na većini radnih mjesta postavljeni roboti, a hrana se svela na uzimanje tableta. Na tomu sam se najviše veselio jer sa genetskom proizvodnjom više nije bilo masovnog ubijanja životinja. A prije toga užasna pandemija…
U prošlosti, Zemlju je bila preplavila strašna pandemija, a posljedice su bile slične pandemiji kuge u 14. stoljeću – virusna bolest i nestašica hrane. Bilo je nemoguće pronaći bilo što jestivo. Pandemija je harala i danak postmodernom životu skupo je plaćen. Zrak i zemlja više nisu bili bez opasnih virusa i otrova pogubnih za ljudski život.
Ipak, čovjek nije nestao. Nastavio se borati za opstanak. U kaosu promjena računalne moći su prevladale. Sve je bilo moguće izračunati. Što nedostaje u našemu tijelu, kada nas i kakva smrt čeka. Postalo je moguće promijeniti slijed događanja te produžiti život. Prije toga dugovječnost je bila samo neobično lijep dar za nekolicinu, a danas je za sve!
Život je smiješna igra, nedavno je rekao Ben. Prije proizvodnje kemijskih tableta hrana je postala rak-ranom te zbog opasnih dodataka kancerogena. Život ljudi sveo se na to kako što duže preživjeti hraneći se kancerogenom hranom i kako ostati što dalje od moćne kontrole.
Ne zna se točno koliko je ljudi nestalo sa zemaljske kugle u posljednjih pedeset godina. Priča se da je riječ o više milijuna. Epidemija izumiranja ljudske vrste proširila se početkom dvadesetih godina ovog stoljeća. Ljudi su iznenada počeli obolijevati od virusa i raka te od bolesti srca i pluća zbog elektromagnetskih valova, chemtrailsa, zagađenosti zraka, prerađene hrane, lijekova, šećera i alkohola. Sve je bilo prerađeno i za ljudski organizam neprirodno. Sve što se dogodilo moralo se dogoditi jer je čovjek otrgnut od prirode.
Nekadašnji smisao života bila je obiteljska kućica s vrtom u prirodi na periferiji, voljena obitelj te razigrani pas. Sada je taj smisao ostao visjeti u zraku poput davno ispričane bajke. Ljudska svijest promijenila se iz korijena.
Za one kodirane i zaštićene, koji su prihvatili da se nadograde, novi je smisao života računalna umreženost i što veća brzina, kako bi mogli stvarati različite stvarnosti s pomoću sve brže i jače memorije. Obitelji svemirskih ratnika žive u izoliranim simuliranim svjetovima s umreženim računalom u kojima je stvarnost pretvorena u igru iluzija. Život je postao igra.
Čovjek je evoluirao u biološkog robota i snažan je onoliko koliko i njegova umreženost. Nekadašnji mali čovjek, sklon izljevima emocija i ranjivosti, postao je velikim stvoriteljem.
Međutim, postoje grupe ljudi koje se opiru promjenama. Tu i ja pripadam. Mi se borimo živjeti kao nekada. Jesmo li uspijevali, teško je reći.
Grupe zaboravljenih ljudi pitale su se iz sata u sat, iz dana u dan, kako preživjeti. Borili su se sačuvati svoj identitet. Ti usamljeni pobunjenici znali su da svijet ljudi ubrzo više neće postojati. Postojat će beskrajan svemir i svijet ljudi strojeva. Evoluciju ljudske vrste u nehumane ljude strojeve nitko nije mogao zaustaviti.
Nekada je sve bilo prirodnije. Prisjećam se tih dana sa sjetom. Uzimam prašnjavi album iz kartonske kutije i razmišljam o povezanosti ljudi i prirode. Sve prolazi – piše na prvoj stranici albuma. Trenutak istine bolno je konačan.
Ja sam ljudsko biće, jedno od zaboravljenih. Živim u grupi plašeći se robotske sjene. U sabirnoj točki ljudi je sve manje, ali svi znamo što neizbježno dolazi.
Ne znam koliko imam godina, ali godine nitko i ne broji. Čini mi se da sam davno prevalio stotu. Što znače godine za jedan stroj! No za čovjeka znače mnogo.
Dani su hladni i mračni, a sunce se sve rjeđe vidi. Sve je jači neopisivi smrad po ulicama, sve miriše na ulja i strojeve.
Dani mi prolaze tako da odmah nakon svitanja krećem prema sabirnoj točki. Na sivome kockastom pločniku razbacane su novine koje je u noći odnekud donio vjetar. Na jednoj stranici strši naslov napisan velikim slovima: Preseljenje na Mars je počelo.
Zaboravljam sve više stara uvjerenja, a kako nova ne prihvaćam, živim u prostoru između, poput lukave i snalažljive životinje koja ima samo vlastiti instinkt. Stvari stoje loše, fokus nam je setapiran na preživljavanje. Iz dana u dan borimo se kako bismo živjeli kao nekada iako znamo da je taj put izgubljen.
U ovom gradu vladaju strojevi. Oni su modificirana ljudska bića, ali i vanzemaljci doseljeni iz drugih dimenzija. Oni printaju ljudske organe, tijelo im je unaprijeđeno implantatima, znaju što mislite. Oni znaju i mogu sve. Čovjek je posljednjih desetljeća korak po korak brisan sa Zemlje i život čovjeka stroja sada je na vlasti. Najvažniji zadatak najjačih jest socijalni inženjering. Tako je uništena svaka mogućnost osobnog prostora. Računala pamte kada hodamo, jedemo, spavamo, što sanjamo i što mislimo. Privatnost je strogo zabranjena. Mi smo kontrolirani ljudi bez prava na osobni prostor.
Kada sam u društvu s strancem, uvijek sam oprezan jer nikada ne znam je li pokraj mene izbrisano ljudsko biće.
Ben je bio čovjek stroj. Pojavljivao se ni od kuda i nestajao poput duha. On je uglavnom dolazio u sabirnu točku da bi snimio kako se vladamo i o čemu razgovaramo. Imao je golemu snagu i dizanje prikolice s nekoliko tona otpadnog željeza za njega je bilo dječja igra. Ben je nekada bio čovjek poput nas, no sada je nadograđen, poboljšan i umrežen.
Mi, zaboravljeni, koji ne pripadamo vladajućim strojevima i njihovim bližim i širim obiteljima, mi na margini društva, najniže rangirani, nismo umreženi, ali ljudi strojevi ipak nas uspijevaju pratiti zahvaljujući nanomedicini. Dok se oni igraju s nama kao mačka s ulovljenim mišem, naša je najvažnija zadaća kako biti što manje kontroliran, kako zaštititi osobni prostor i sačuvati protok vlastitih razmišljanja.
Postmodernizam bio je pa prošao. Novo kemijsko oružje i što snažnija umreženost najvažnija je preokupacija ljudi strojeva. Mars je pokoren, a nekada je bio poput Zemlje. No jednom davno solarne su baklje planet spržile i učinile ga nenastanjivim. Međutim, solarne baklje opet prijete i budućnost je sve neizglednija. Prognoze govore da će Zemlju zahvatiti super bljesak, no nitko još ne zna kada će to točno biti!
Stojim u sabirnoj točki i razmišljam o sudbini nas preostalih ljudi. O tome kako je čovjek ogoljen. U svojoj nutrini čezne za nekadašnjom prirodom i sanja o njoj. Prisjeća se zelenih polja, večera s obitelji i pucketanja vatre u peći. Razmišlja o toplom, tek pečenom kruhu i njegovu mirisu. Sjeća se jednostavnog života koji je živio koristeći se svojom prirodnom snagom i intelektom.
Nažalost, danas na Zemlji više se ne rađaju ljudi, nego prilagođeni ljudi strojevi koji već po rođenju znaju gotovo sve. U potpunog čovjeka stroja razviju se za tri ljudske godine. U tom razdoblju uče, umrežavaju se i nadograđuju.
Prvo su ljudi strojevi izumili lijekove za opasne bolesti. Najnovije je da se na središnjemu robotskom tržištu pojavio lijek za smrt. Još nisam bio u robotskom centru, no Data 4 jest.
Pričala je o novim lijeku za smrt te još nekim inovacijama, kako je moguće postati nevidljiv i u kapsuli otputovati u crnu rupu. Čini se fantastično – lijek za smrt je na tržištu, ali koju je cijenu čovjek morao platiti da bi bio besmrtan? Smrt koje smo se svi bojali, o kojoj se nije smjelo razgovarati, sada je prošlost. Koja je cijena beskonačnog života? Jedan je odgovor: ljudski život.
Osvrćem se oko sebe u potrazi za znanim licem, pazeći, da se ne bih morao brzo sabrati. Svi smo se potajno bojali Bena, nekadašnjeg čovjeka poput nas, koji je sada kao čovjek stroj progonio preostale ljude. Ben se prepredeno skrivao i u sebi je sadržavao ugrađene informacije te je mogao i ubijati. Katkada sam ga promatrao sa strane i činilo mi se nevjerojatnim kako se prilagođavao situacijama i mijenja mišljenja. Poput svakog računala mogao je primiti velik broja informacija i donositi brze odluke. S vremenom sam se naviknuo na njegovu svemoć i brzinu. Fizički izgledao je poput čovjeka, te oni koji nisu bili stanovnici grada, kada bi ga prvi put vidjeli, pomislili bi da je Ben čovjek. Ali, pogled u njegove staklene oči izazivao je nelagodu. Najopasnije je bilo to što on više nije imao ljudske osjećaje, već je vladao ugrađenim senzorima koji su mu otkrivali naše misli. Pokraj Bena morali smo potisnuti svoje misli, u protivnome bismo bili otvorena knjiga.
Ben je bio informacija u pokretu za novoizabranoga gradonačelnika Zigtrona. Naš gradonačelnik rođen je kao stroj, a zatim je programiran da vlada. Nitko ne zna kako Zigtron izgleda, no među nama i ljudima strojevima pričalo se da je on golemo računalo veličine zgrade. 
Kako se dogodilo da roboti preuzmu naš grad? U početku, moćnici koji su vladali gradovima nisu se opirali promjenama. Sve te promjene događale su se poput one u priči o skuhanoj žabi. Nitko nije ništa primjećivao, međutim, jednog dana shvatio sam da mi se život sastoji od komunikacije s računalima. Svijet je promijenio boje. Više nema jeseni, nema ni proljeća. Nad našim nebom jednolična je siva magla kroz koju dopiru prljavo sive zrake sunca. Zato kada želim vidjeti sunce u svoj njegovoj veličini, gledam slike od prije pedesetak godina. Divim se sunčanim zrakama koje bliješte i pitam se kako se dogodilo to da smo uništili takvu ljepotu. Realnost je ta da ljepota sunca zanima samo ljudska bića, strojeve zanimaju oružja, osvajanje svemira te upotreba tamne energije jedinstvenih polja.
Kontrola, oružje i umreženost sa svemirom najvažnija su preokupacija ljudi strojeva. Mars je osvojen bespilotnim letjelicama i u pripremi je preseljenje. Novi energetski izvori pronađeni na Marsu obećavaju još moćniju umreženost. Čini se kako sile prirode rade u korist ljudi strojeva. Nekolicini ljudi na Zemlji ostavljeno je da se prilagode ili nestanu. Nedavna otkrića pokazala su da je Mars nekada bio poput Zemlje, što baca novo svjetlo na pravu istinu o podrijetlu ljudske civilizacije. Roboti su u Marsovoj dubokoj kori pronašli dokaze o tome da je ovdje tekao život, baš kao na Zemlji. Međutim, u dalekoj prošlosti vulkanska aktivnost i solarne baklje učinile su ga nenastanjivim. Sve do sada.
Danas je u sabirnoj točki kaos. Leteći trutovi podijelili su obavijest na kojoj je plan preseljenja na Mars. Svi smo pozvani na prilagođavanje. Prilagođavanje znači nadogradnja uma i tijela za nove uvjete koji nas čekaju na Marsu. No, iza riječi prilagođavanje stoje promjene u našem tijelu i gubitak identiteta.
Čini mi se da je to još jedan pokušaj kontrole misli. Što šačica nas u ovom gradu znači ljudima strojevima? Ipak smo ih mi stvorili. No, možemo li ih i uništiti? Ljudi strojevi znaju što hoće – napredniju tehnologiju i zagospodariti svemirom. Mi zaboravljeni važni smo im samo kao broj koji je spreman nadograditi se i poboljšati u skladu s njihovim planovima. U religijama opisivan raj danas je stvarnost, međutim ne i za čovjeka. Je li zlo pobijedilo te pronašlo svoju vječnost?
Neuspješno tražim odgovore koje je nemoguće naći. Nisam odlučivao ni o čemu, pa što bih sada mogao odabrati? Bačen sam u novi svijet da mu se prilagođavam. Koje su moje mogućnosti – nadogradnja i preseljenje ili ljudska smrt? Što ću izabrati ja, a što preostali? Uvijek kada razmišljam o sebi, u meni nadvlada želja za životom. Želja za bilo kakvim životom. Pa opet, što sam ako pristanem biti poboljšan stroj? Ako više ne budem to što sada jesam, što ću biti? Tko će živjeti vječno? Zasigurno netko koga ne poznajem jer mene ionako neće biti. Dakle, sadašnji ja umrijet će bez obzira na to što odlučio. Međutim, ako svi nestanemo, kako će se u budućnosti čovjek ponovno prirodno razviti na nekom od planeta.
Moje misli zaustavlja Benov lik koji se pojavljuje ispred sabirne točke, no nastojim ne gledati prema njemu. Ignoriram ga i s teškim naporom isključujem um jer je to jedini način da vladam mislima. U sabirnoj točki svi smo uznemireni.
– Ljudi, gledajte, – uključujem se u razgovor s okupljenima – od danas su ulice mapirane, a pokrenuta je i obavijest o preseljenju na Mars.
– Što li će nam to donijeti? – zabrinuto je upitala Data 4.
– Trebam nekoga da mi pokaže kako da se koristim računalnim uputama! – čuli smo Datu 8 kako zapomaže.
– Ne brini se, Dato 8, bit će tutorial za sve. Piše na kraju. – pokušala ga je umiriti Data 4.
– Čitaj što piše na dnu obavijesti. Coda, čuvar reda, pobrinut će se za sve. Sutra u 13 sati. – dodao sam. Coda je bio čisti robot i imao je zadaću održavati red.
Data 8 nešto je smirenije zaključio: – Bitno je da ćemo uskoro krenuti prema Marsu. No, što će nas gore čekati?
Sada se Data 4 uznemirila: – Što god da nas čeka, čini se kako nemamo druge mogućnosti. Ja želim živjeti! A opet, jako se bojim prilagođavanja. Hoćemo li se ikada više vratiti na Zemlju, hoćemo li se uspjeti prilagoditi životu na Marsu?
– Prilagođavanje je za čovjeka smrt. Evo, stiže društvo! – pokazao sam na ostale iz naše skupine koji su nam se približavali.
– Pozdrav, ljudi, što ima novoga? – priključio nam se Data 13.
– Obavijest, morat ćemo se prilagođavati zbog preseljenja na Mars! – u dahu je izgovorio Data 8, kao da mu život ovisi o tome koliko će to brzo izustiti.
Data 4 dobacila je preko volje: – Čini se kao nova igra. Ma zaista, komu smo nas nekolicina važni?
– Ne vidim da ćemo moći opstati ovdje nakon što svi odu. Gdje su drugi, Data 2 i Data 6? – upitao je Data 13.
– Data 6 ima problema s komunikacijom. Ben ga pokušava prilagoditi na sustav WAPP informacije. – zabrinuto mu je pojasnio Data 8.
Data 4 nastavila je s analizom naše nesigurne situacije: – Ljudi koji se presele na Mars možda će živjeti duže, no tko zna tko ću uistinu biti ja kada se nadogradim i umrežim! Tko će zapravo živjeti duže? Možda će ljudi koji se prilagode, umreže te presele na Mars između ljudskog rođenja i smrti svojega novog, strojnog oblika iskusiti nešto tajnovito što čovjek ne može razumjeti. Pitam se želi li neko drugo ja u meni živjeti vječno. Ne znam, ne poznajem to drugo – čujem odgovor. Što znače godine na Marsu? Poznato je da gravitacija, koja nas okružuje na Zemlji i u svemiru, ima važnu ulogu u trajanju ljudskog života. A i mnogo puta čula sam kada se kreće velikim svjetlosnim brzinama, da se čini kao da vrijeme sporo teče. Tko zna što će putovanje svemirskim brodom brzinom svjetlosti donijeti prilagođenima.
Na vrata ulazi Ben, izlazim iz sabirne točke, zbunjen. Uzrujavaju me sva ta pitanja koja mi se motaju u glavi. Ipak hoću ostati čovjek, mali čovjek s majušnog planeta Zemlje.
Sada je noć, iako je noć stalno. Hodao sam i sve vrijeme samo razmišljao kako prijeći ulicu a da me ne prepoznaju roboti, gdje nabaviti lijekove a da izbjegnem uzimanje virusa koje prilagođavaju i kontroliraju molekulu DNK, kako izbjeći trutove, kako se sakriti od dronova koji neprestano izviđaju oko sabirne točke.
Kako da izbjegnem manipuliranje umom i život u neprestanoj borbi? Tko sam ja uopće, jedan majušni čovjek kojemu je jedino ostao strah od prilagođavanja? Jesam li se već promijenio? Koji je dio mene novi, a koji stari; što je ostalo ljudsko, a što je mehaničko? Što znači prilagođavanje? Hoće li mi se tijelo promijeniti? Hoću li prestati misliti? Što ako mi se i sada samo čini da mislim?
Dok ulazim u napuštenu zgradu, u čijem podrumu živim s nekoliko ljudi kao što sam i sam, pitam se kakvu odluku donijeti. Otići ili ostati? Nadograditi se ili umrijeti? Kolika je hrabrost potrebna da se napusti sve što jesi te započne s prilagođavanjem? Ako se nadogradim, hoće li mi ljudi strojevi izbrisati sve čega se sjećam? Hoću li sve što sam vidio zaboraviti?
Sjećanja na moj ljudski svijet. Sjećanja na sve ljude koje sam volio. Taj dio moram imati. Tko sam ja bez svojeg sjećanja? Tko sam ja bez sebe?! No ipak, jednom kada svi pođu u svemirski brod, što ću ja, kako ću ostati? Morat ću i ja poći. Ili?

 

https://andjaarambasic.net/

Fotografija Drew Graham na Unsplash-u

You may also like...