Istina o životu u bogatoj Njemačkoj

/
/
img

Istinski život u Njemačkoj za većinu novopridošlica neprirodan je. U Lijepoj našoj naučili smo reći što mislimo. Ovdje zaboravimo pričati. Šta se ovdje događa, gdje sam, na kojoj strani svijeta, otima se mislima svaki dan dok klipšem na Deutschkurse u pravcu Abendakademie.

Ako imate što reći, molim vas, recite! Ali ja ne govorim pravilno njemački jezik, kako da onda kažem što imam reći?

U Njemačkoj ste lišeni prava na fer razgovor, ako ne znate njemački jezik, ni akademsko obrazovanje neće vas spasiti. Zato je uobičajeno da prihvaćate ponuđene „Wohnunge” i „Arbeite” bez pogovora. No, to je put koji su za vas već odredile gradske vladajuće strukture. Zna se gdje su potrebni vrijedni radnici. U ovom kratkom vremenu primijetila sam da veći broj novopridošlih nema dovoljno znanja njemačkog jezika. Zbog toga, a i iz drugih razloga, izbori su im srozani, dobivaju najteže  i najniže poslove. Ako i imaš što reći na temu posla i stana, šutiš da ne bi ostao bez toga što imaš. Držiš se naše stare: ako ne znaš, bolje ne otvaraj usta.

Događa mi se, dok  tražim svakodnevne informacije, da osjećam sram jer  nisam pravilno izgovorila rečenicu. Rečenicu sa svim onim padežima i prepozicijama. U tom sramu neostvarivo je imati dovoljno samopouzdanja. Ali nakon nekog vremena kažem si: ma koga briga, ipak je važnije reći.

Kad stranci dođu, ovdje je pravilo da uzimaju prvi posao koji im uleti te ostaju zarobljeni s nekoliko stotica eura, no mnogi upravo to i trebaju – redovita primanja. Sretni što imaju siguran i plaćen posao.

Kad prođe određeno vrijeme, ljudi se prilagode na ne tako dobre uvjete – i tako život prolazi. Na kraju mjeseca sretni zadovoljno trljaju lijevi dlan jer su 500, 600 ili čak 1000 eura stavili u štednu kasicu. To je život.

Većina zbog slabog poznavanja jezika pristaje na „daj što daš”. No, to što dobivaju često su poslovi koje nitko ne želi. Ne postavljaju pitanje tipa je li taj posao dobar za osobni razvoj, zar svi ne težimo raditi ono što volimo? Pa opet, možda je novac dovoljna motivacija za rad bez ljubavi. Ili smo zaboravili da se i posao treba i može voljeti. Čovjek nije stroj.

Imala sam prilike čuti da i oni visokoobrazovani prihvaćaju poslove koje bi u domovini ponosno i demonstrativno odbili s poznatim riječima „to nije na mojoj razini, ne želim to raditi”. Često čujem kako ovdje iz straha da se ne izgubi sigurnost, ne razmišlja se o obrazovnim razinama i željama, već se cijeni sigurna plaća koja omogućuje pristojan život. Zar ne bismo mi trebali živjeti život, a ne da život živi nas? 

Ovdje vlada red i nemate prilike raditi drugačije. Svima koji dolaze, a nemaju nikoga da ih integrira u društvo, ako još k tome ne znaju njemački jezik, pa i ako su visokoobrazovani, bit će teško. Izuzetak su visoka medicinska zanimanja kojima se njemačko gospodarstvo klanja do poda.

Ovdje ste kontrolirani, postajete novi vi. Na jednom sastanku njemačko-hrvatske novopečene udruge začudila sam se kad je jedna gospođa u godinama i na visokom položaju predložila kako bismo mi Hrvati ovdje trebali biti obilježeni „ znakom”. Gospode, pomislila sam, zar bih trebala šetati gradom u masi Rusa, Arapa, Turaka i Bugara te ponosno nositi hrvatski bedž sa šahovnicom?! Šokiralo me razmišljanje visoko pozicionirane osobe. Mislim, od ljudi na visokim položajima očekuje se da budu naša produžena ruka prema vladajućima.. Brzo zaboravljam što sam upravo čula, svijet nije savršen, ali ipak – k vragu!

Pravila na poslu sljedeća su: zaboravite bolovanja, pušenje u uredima, hodnicima, toaletima i mlaćenje prazne slame s kolegama na poslu. Ovdje morate dati da biste dobili. Što je u redu. Euri traže da se oko njih potrudite. Svemoćni euro – klanjam se sa štovanjem!

https://andjaarambasic.net/

Photo by Sara Kurfeß on Unsplash

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This div height required for enabling the sticky sidebar
Ad Clicks : Ad Views : Ad Clicks : Ad Views :