Hum, najmanji gradić na svijetu

Hum se nalazi u središtu Istre i poznato je glagoljaško središte. Zbog minijaturnih dimenzija mnogi ga spominju kao najmanji grad na svijetu. Grad se prvi put spominje u ispravi iz 1102. godine.

Na ulazu u grad vide se srednjovjekovne gradske zidine koje su, kako to i inače biva, čuvale sigurnost grada od Mletaka i Turaka. Paralelno uz gradske zidine zasađeni su kesteni, a ispod njihovih bujnih krošnji netko je poslagao kamene stolove i blokove za sjedenje.

 

 

Danas su ovdje ispod kestena parkirani fićeki, ima ih oko trideset i stigli s različitih strana svijeta jer se danas u gradu Buzetu održava druženje za sve ljubitelje tih malenih automobila.

 

 

Slikoviti ambijent ne da umu da miruje. Hodam pokraj gradskih zidina i razmišljam o tome kako su se stanovnici okupljali ispod krošnji kestena i razgovarali. 

Na internetu stoji da ovaj gradić danas broji tridesetak stanovnika. Zanimljivo je da se iz prošlih vremena sačuvao običaj biranja župana.

Jesen je zaogrnula kaput išaran crvenkasto-smeđom bojom. Boje jeseni isprepliću se u nizini kao na TV panorami. Zelene masline i smokve u zelenožutoj boji najavljuju završetak jednoga ciklusa. Sve je u promjeni. Čini se da je ovdašnjim stanovnicima život tekao u sjedinjenju s prirodom.

 

 

Čovjek nije rođen da živi odvojen od prirode. Životni vijek bio je prilično dug; preko šezdeset posto žena živjelo je između 80 i 100 godina, dok to nije slučaj s muškarcima; njih šezdeset posto živjelo je između 70 i 90 godina.

S desne strane gradskog bedema stoji zgrada. Nekada je bila dom za više obitelji. Danas stoji zaboravljena, drvene šalaporke već odavno čekaju popravak i novu boju. Šarena mačka sjedi ispred zgrade i radoznalo prati što se događa kod ulaza u gradić.

Kad se uđe na glavna gradska vrata, s lijeva stoji crkva Uznesenja Marijina sa zvonikom. Podignuta je u baroknom stilu 1802. godine na mjestu ranije crkve koju je sagradio majstor Juraj Gržinić i koja je preuređivana 1609. godine.

 

Zvonik Uznesenja Blažene Djevice Marije
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije

I ovdje se nudi privatni smještaj. Malena dvorišta i ulazi maštovito su uređeni i odmaraju oči. Sjenica u zelenilu, aranžirano cvijeće, drvene figure ptičica, zeleni bršljani, čuvarkuća, aranžirani sićušni kaktusi. Melem za oči.

 

 

 

 

 

 

Istarskih kamenih kuća ima i u obliku kule. Većina tih kuća kod ulaza ili na terasama imaju kamene stolove. Kakve sve samo priče čuvaju ti kameni stolovi?

 

 

Neobično je kako dok gledaš sav taj kamen, shvaćaš da je čovjek nekad davno imao samo kamen i zemlju i onda prema kamenu i zemlji osjećam strahopoštovanje.

 

 

 

 

 

Sjedamo u konobu koja je ujedno i kušaonica vina. Hum je grad poznat i po biski, rakiji s imelom čiji recept potječe iz ovoga gradića.

 

 

Tišina je, sjedim na kamenoj terasi. Ne razmišljam ni o čemu. Vrijeme se rastače. Gledam oronuli zvonik, u daljini se čuju glasovi stranaca. Starija žena mete ulaz ispred crkve. 

U konobi slušam legendu o ovom gradu koja kaže da su divovi gradili gradove u dolini Mirne, te da su preostaloga kamena na kraju sagradili ovaj gradić i to na izvorištu Mirne, gdje on leži. Teško je vjerovati u tajanstvene priče, no one upravo i jesu tu kako bi nam potaknule maštu i poljuljale iluziju stvarnosti.

 

 

Sunce baca zrake na kameni stol. Okrećem lice prema suncu i molim ga da me obasja. Mitovi o divovima nikako se ne uklapaju u vizure majušnoga gradića i njegovih uličica. Prije bih rekla da su ovdje nekoć živjeli patuljci. Nema baš ništa divovskoga ovdje, ali nikad ne znaš! Na sredini kamenoga stola netko je u kamenu iscrtao crte za igru koju smo zvali mlin.

Uvijek je tu, ni kiša ni vjetar neće je oprati s ovoga stola. Mlin će zauvijek ostati.

Terasa konobe je s jedne strane, a s druge je crkva. Razmišljam kako se ovdje stanovništvo svake nedjelje žuri na misu, a možda i svako jutro i večer. Vjera je ovdje sve.

Vlasnica konobe govori kako je nekoć prije rata u ovome gradu živjelo oko sto pedeset stanovnika te da se starija crkva nalazila tik do zvonika. Kako je stanovništvo raslo i crkva nije mogla primiti sve vjernike, odlučilo se za gradnju nove crkve.

Za kraj odlazim do groblja, tamo se nalazi crkva svetoga Jeronima iz 12. stoljeća.

 

Crkva svetoga Jeronima

 

Važno je reći da unutrašnjost ove crkve krije dragocjene slike s kraja 12. ili početka 13. stoljeća.

Crkvica je romanička jednobrodna s polukružnom apsidom. U crkvi se čuvaju umjetnička djela nastala pod utjecajem bizantskog slikarstva. Tu se također čuvaju i humski glagoljaški grafiti iz 12. i 16. stoljeća.

Crkvica je zatvorena, restaurira se. Tužna sam zato što ne mogu pogledati čudesne freske.

Kod crkve je groblje, tu su grobovi onih koji vječno spavaju, a koji su nekoć baš kao i ja hodili ovim putem.

Gledam prema gradskim bedemima, pa niz dolinu, pa prema suncu, i sve odjednom miriše na tišinu, na prolaznost.

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *