U ovome gradu nisu stanovali ljudi, kao u ostalima gradovima na svijetu.

U ovom su gradu stanovali bunari. Živi bunari, ali ipak…bunari.

Bunari su se međusobno razlikovali, ne samo po mjestu na kojem su bili iskopani, nego i po oknima ( otvorima koji su ih povezivali s vanjskim svijetom )

Bilo je bogatih i razmetljivih bunara s oknima od mramora i dragocijenih metala, skromnih bunara od cigle i dasaka, pa i onih još siromašnijih, poput ogoljelih rupa što se otvaraju u zemlji.

Komunikacija među stanovnicima grada odvijala se od okna do okna, a vijesti bi se brzo širile s jedne na drugu stranu naselja.

Jednoga se dana gradom proširila “moda” koja je zasigurno začeta u nekoj ljudskoj naseobini.

Nova je zamisao nalagala da svako živo stvorenje koje imalo drži do sebe mora mnogo više držati do nutrine negoli vanjštine. Važan je sadržaj, a ne izgled.

Tako se zbilo da su se bunari stali punuti koječemu.

Neki su se punili nakitom, zlatnicima i dragim kamenjem. Oni praktičniji punili su se kućanksim pomagalima i mehaničkim napravama. Drugi su se pak odlučili za umjetnost pa su se punili umjetničkim slikama, glasovirima i sofisticiranim postmodernističkim skulpturama. Konačno, oni intelektualni punili su se knjigama, ideološkim proglasima, specijaliziranim časopisima.

Prolazilo je vrijeme.

Većina se bunara do te mjere napunila da više ništa u njih nije moglo stati.

Nisu svi bunari bili jadnaki pa, iako su se neki snalazili takvi kakvu su bili, bilo je i onih koji su smatrali da treba poduzeti nešto kako bi se mogli i dalje puniti. 

Jedan od njih učinio je prvi korak: umjesto da nagurava ono što je već nakupio, domislio se da poveća svoj kapacitet širenjem.

Ubrzo i drugi stadoše slijediti njegov primjer i svi bunari počeše ulagati velike napore u širenje ne bi li napravili više mjesta u svojoj unutrašnjosti.

Maleni bunar, udaljen od središta grada, promatrao je kako se njegovi prijatelji nazadrživo šire. Pomislio je da će se, ako tako nastave, uskoro međusobno pomiješati i tako izgubiti svoj identitet.

Možda se upravo zbog takvih dosjetio da je drugi način povećavanja kapaciteta rast, ali ne u širinu već u dubinu. Trebalo je postati dublji, a na širi.

Ubrzo je primijetio kako mu sve ono što sadrži otežava pokušaje da se produbi. Želi li postati dublji, mora se lišiti svega što sadrži.

Isprva ga je plašilo pomisao na prazninu, ali kad je uvidio da nema druge, učinio je to.

Kad se ispraznio od svega što je posjedovao, bunar se počeo produbljivati, dok su se drugi grabili oko svega onog čega se on bio oslobodio.

Kadli jednoga dana bunar koji je rastao u nutrinu doživi iznenađenje. Duboko, na samome dnu, naišao je na vodu! Nikad prije nijedan bunar nije naišao na vodu.

Oporavivši se od iznenađenja, bunar se stade igrati s vodom na dnu, vlažeći zidove, štrcajući prema otvoru, da bi na kraju izlijevao vodu izvan okna.

Grad je sve dotad natapala jedino kiša, koja je istini za volju bila oskudna, pa se sad zemlja oko bunara, obnovljena vodom, stala buditi.

Oslobođene sjemenke  počeše klijati kao trava, kao djetelina, kao cvijeće, kao krhke mladice koje će uskoro postati stablo.

Život se rađao u eksploziji boja oko udaljenog bunara koji ubrzo nazvaše Voćnjakom.

Svi su željeli znati kako se dogodilo to čudo.

” Ne radi se o čudu”, odgovarao bi Voćnjak. ! Treba tražiti unutra, u dubini.”

Mnogi poželješe učiniti isto što i Voćnjak, ali odustaše kad su shvatili da bi se radi produbljivanja morali isprazniti. Nastaviše se i dalje širiti, kako bi mogli primiti još više.

Na drugome kraju grada jedan se bunar također odlučio izložiti riziku pražnjenja.

I on se počeo produbljivati.

I on je stigao do vode.

I on je štrcao vodu van, stvorivši tako drugu zelenu oazu u gradu.

” Što kad ponestane vode ?” pitali su ga.

” Ne znam”, odgovarao je. “No, zasad, što više vode izbacujem, više je imam.”

Prođoše mjeseci prije velikog otkrića.

Jednoga dana, gotovo slučajno, bunari ustanoviše da je voda koju su pronašli na svome dnu ista.

Da ista podzemna rijeka koja prolazi jednim bunarom naplavljuje dubine drugoga.

Uvidjeli su da im to otvara nove mogućnosti.

Ne samo da mogu komunicirati, od okna do okna, na povšini, kao i svi ostali, nego im je njihova potraga pružila nove, skrivene načine povezivanja.

Duboka mogućnost povezivanja koju mogu ostvariti samo oni koji imaju hrabrosti isprazniti sve nagomilano i potražiti u vlastitoj nutrini ono što imaju dati.

Preuzeto iz knjige: Računaj na mene, Jorge Bucay


0 Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *