Vrijeme je kišno. Kamo god gledaš, magla se sabila u sivilo, sve je obgrlila. Romantični dvorac Chillon nalazi se na otočiću na Ženevskom jezeru. Smješten je na istočnoj strani jezera blizu grada Montreuxa.

U proljeće i jesen vjerojatno je doživljaj ljepši i topliji, no zimi dvorac djeluje mračno i hladno.

Dvorac je izgrađen u romaničkom stilu te okružen prekrasnom prirodom, Alpama i plavim jezerom. Što mogu oči ljepše poželjeti? U daljini kroz maglu naziru se vrhovi Alpa prekriveni bijelim pokrivačem.

Dvorac Chillon – unsplash.com/photos

 

Dok voda jezera nemirno huči, a magla traži put prema vrhovima Alpa, jedna patkica gnjuri dugi vrat u vodu u potrazi za ručkom.

Na Wikipediji piše da prvi zapisi o dvorcu datiraju iz 1005. godine te da su od sredine 12. stoljeća ovaj dvorac posjedovali grofovi Savoje, koji su se njime služili kao ljetnikovcem. Također je zabilježeno da je stijena na kojoj je izgrađen dvorac bila nastanjena još i u brončanom dobu.

Odmah na ulasku u dvorac zastanete, zamislite se i učini vam se da i ovaj dvorac krije tajne. Dvorci su uvijek tajnoviti. Dok hodam i razgledam, pitam se kako je svita ovdje živjela, o čemu je razmišljala, kakve su joj bile želje te kako je provodila običan dan. 

Tijekom 16. stoljeća ovaj je dvorac, tj. njegovi hladni i mračni podrumi, bio mjesto za ratne zarobljenike. Poslije je služio i kao skladište oružja i streljiva. Krajem 19. stoljeća obnavljao ga je povjesničar i arhitekt Albert Naef.

Mračni prolazi poput tunela, uski prozori i visoki stropovi kao da su obilježili ovaj dvorac i ljude u njemu. Dvorac  u koji ne prodiru zrake sunca. Kao da je tijekom gradnje suncu jednom za svagda bio zabranjen pristup.

Kada se uđe u dvorište dvorca, čini se kao da ste ušli na ogroman posjed bogatog seljaka. Sve je popločano ručno obrađenim kamenom, sve zgrade su povezane hodnicima i prolazima. 

Krenuli smo u podrum za koji smo pročitali da je nekada služio kao zatvor. Dolje u mraku dočekao me neugodan osjećaj pri pomisli na hladan kamen i ratnu bijedu. Uski prozori, tj. prolazi koji se sužavaju prema van, služili su da se proviri prema jezeru i da se čuje šum jezerske vode.

Na internetu se može pročitati da je ovo najposjećeniji švicarski povijesni spomenik. No meni, možda zbog sivila i kiše, sve u njemu djeluje mračno. Gledam taj podrum, nekadašnji zatvor. Kroz uske otvore čuje se voda koja huči i udara o zidine dvorca. Gledam tu tminu, taj goli hladni kamen, nekada prepun ratnim zarobljenicima koji nisu više imali života. 

Krećemo se dalje. Penjemo se uskim betonskim stepenicama koje su novije gradnje te prelazimo iz prostorije u prostoriju. Prostorije su ogromne, svaka ima više od stotinjak kvadrata. Visoki stropovi  su prekriveni kockastim i kružnim uzorcima, a visoki i široki uzidani kamini svakoj prostoriji daju toplinu i dojam moći. Ovdje nije bilo zime.

Kamin

Iako su kamini zauzeli počasno mjesto u ogromnim prostorijama, nos mi se smrzava. Dvorac se ne grije. Ništa se ne čuje, nema oduševljenja, nečujni glasovi posjetitelja, vjetar i voda koja nemilosrdno udara o zidine. Danas ove prostrane sobe ostavljaju utisak napuštenosti i hladnoće, no nekada to nije bilo tako.

Dvorac je stoljećima restauriran. Teško je raspoznati što je novija, a što starija gradnja. Sve se stopilo u jedinstvenu cjelinu. Arhitektura je skladna jer sve što je s vremenom nadograđivano bilo je pomno birano da se uklopi u postojeći ambijent. Engleski pjesnik Lord Byron učinio je ovaj dvorac slavnim. Nadahnula ga je priča o zarobljeniku Françoisu Bonivardu te je o njemu napisao pjesmu. Bonivard je bio domoljub i povjesničar koji se borio za slobodu grada Ženeve.

Zanimljivo je da uglavnom sve prostorije imaju pokraj prozora isklesane klupe u kamenu. Čini se da se ovdje mnogo vremena provodilo sjedeći pokraj prozora te promatrajući jezero. Pa opet, teško mi je zamisliti te ljude kako pružaju pogled u daljinu prema jezeru i Alpama.

Klupe u zidovima pokraj prozora i visoki kamini simbol su ovog dvorca. Čini se da im je bio važan ugođaj. I dok u kaminu pucketa vatra, toplina se širi prostorom. Čovjek na prozoru, s pogledom na Ženevsko jezero, razmišlja, razgovara, a možda i piše. Hm…

U jednoj prostoriji poslagani su kovčezi. Razni kovčezi – mali, veliki, rezbareni, metalni, daščani. Svaki je imao svojega gospodara. Svaki ima svoju priču. No te nam priče nitko neće ispričati, ostat će kao i kovčezi – zatvorene i zaboravljene.

Dvorci su poput zaključane knjige koju nikad neću moći pročitati. Čini mi se da ovdje vlada tama, svugdje u hodnicima, sobama i podrumima, a sunce se nikad ne želi probiti kroz debele zidove uz najveću želju i trud. Da, gospodar tame je ovdje.

https://andjaarambasic.net/

Dvorac Chillon