Derventa, grad sjećanja

/
/
img

Derventa se nalazi u Bosanskoj Posavini. Udaljena je od granice s Hrvatskom nekih 20 kilometara. Broji 17 800 stanovnika. Okružuje ju brežuljkasto područje, odnosno teren koji ovaj gradić okružuje blago je brdovit. Gradić graniči s općinama Doboj, Bosanski Brod, Prnjavor i Modriča. Svaki grad ima svoju rijeku, u krajnjem slučaju potok, pa tako i Derventa ima rijeku Ukrina, koja se ulijeva u Savu oko 10 kilometara jugozapadno od Bosanskog Broda.

Ovaj kraj oduvijek je imao plodno tlo i pogodan zemljopisni položaj, međutim ne i mir. Nemiri na ovim prostorima ponavljaju se isprekidano kroz prošlost kao prst sudbine. Klima je umjereno kontinentalna. Ovdje se tradicionalno uzgaja pšenica, kukuruz, šljiva ranka od koje se pravi poznata rakija šljivovica. Rakija nije služila samo kao gutljaj žestice prije ili poslije jela, već su se u slučaju visoke tjelesne temperature na noge i tijelo stavljali oblozi natopljeni šljivovicom. Sjećam se kako su tijekom mojega odrastanja ljeta bila kratka, a zime duge. Uglavnom je nekoliko dana ljeta bilo izrazito vruće, a ostale ljetne dane krasila je ugodna temperatura od 22 do 28 stupnjeva. Kad bi pokucala hladnoća i mraz, život se iz dvorišta i s livada selio u kuće. Kuće su se grijale od sredine rujna pa sve do kraja svibnja.

Odlazak na Jadransko more mogao se usporediti s današnjim odlaskom na daleko putovanje. Popularnu tamnu boju puti moglo se dobiti kupanjem na rijeci Ukrini, ali uglavnom kupljenjem sijena ili okapanjem kukuruza. Nekada je život bio jednostavan i jednoličan, a ujedno nezamisliv iz današnje perspektive. Jesmo li danas zdraviji i sretniji u odnosu na prije četrdeset i više godina? Teško je reći. Životni vijek bio je petnaestak godina kraći.

Većina je kuća tijekom rata porušena i katoličko se stanovništvo početkom 1991. iselilo u Hrvatsku i zapadnu Europu. Ne treba zaboraviti da su prije 1991. Hrvati bili većinsko stanovništvo na ovim prostorima. Ipak neću pisati o brojkama i ratnim strahotama. U Zagreb sam odselila puno prije rata i čini mi se kako nemam pravo pisati o tomu. Sigurna sam kako nije lako napustiti dom, prijatelje, susjede, cijeli jedan život koji je sagrađen.

Prošlo je više od trideset godina kako sam odselila iz sela kraj Dervente.  Moja sjećanja na dom blijeda su i daleka, i ta moja priča o domu djeluje kao list staroga papira na kojemu se još blijedo oslikava poneka uspomena. Prisjećajući se doma, možemo bolje upoznati same sebe. Ne treba isticati život od ranije, jer danas je mnogo ljepše i bolje. No to je nekakav prirodni paradoks u životu da mislimo kako je ranije bilo ljepše, i kako vrijeme prolazi i odlazi, idealiziramo prostor u kojem smo rođeni.

Dom je jedan, bez obzira na to je li bogat ili siromašan, sretan ili nesretan. Bez obzira na to koje ga političke struje okruživale. On za sve ljude ima jedno ime, dom. Takav je ljudski život i većina nas rado se vraća svojem početku.

U meni živi dom, dom u kojemu sam rođena, u kojemu sam prvi put ugledala svjetlost dana, napravila prve korake, prvi put pala s bicikla i razbila koljeno, prvi put prkosno rekla tati, e baš neću, prvi put se zaljubila, prvi put se debelo posvađala s majkom. Moj otac bio je velik čovjek, podigao je nas šestero djece. Inače je imao strahovitu energiju i za njega ništa nije bilo nemoguće. Prisjećajući se tako, u tim slikama vidiš sebe, gledaš dijete u sebi, razumiješ da ćeš za sva vremena ostati dio svojega doma. I kad dođeš u posjet rodnom kraju, i ako ti pogled luta pokraj porušenoga ognjišta, tražiš uspomene na djetinjstvo u sebi, gledaš livadu pokrivenu zelenom travom, čini ti se da je nekoć životna energija tvojim rođenjem raspršena u travi, tlu, zraku. I tada znaš da je tvoj izvor upravo ovdje na mjestu tvojega rođenja.

Kako se živjelo u Derventi i okolici osamdesetih godina prošloga stoljeća

Otprilike u vrijeme mojega mladenaštva izgrađena je moderna građevina u srcu Dervente – robna kuća. Robna kuća imala je lijepe izloge u staklu, čak je i gornji kat bio ostakljen. Tu su se  nalazile sve potrepštine za kućanstvo. Pokraj pulta s blagajnom bila su poslagana posljednja izdanja Derventskog lista, Zagora, Alan Forda…

Od robne kuće pa sve do križanja s ulicom koja je vodila na tržnicu protezala se ulica s korzom, a paralelno s korzom protezala se ulica koja je vodila prema osnovnoj školi „Nikola Tesla“. Ulica se nazivala korzom jer je u večernjim satima tijekom petka, subote i nedjelje bila prepuna šetača koji su se kretali istim pravcem u dva smjera. Šećeš dok drugi prolaze pokraj tebe, svakoga koga poznaš pozdraviš, zastaneš pa razmijeniš nekoliko riječi. Danas se mladi druže i odlaze u noćne barove, kazališta, kina. Međutim, u moje vrijeme korzo je bilo veliko kazalište. Bilo bi zanimljivo režirati predstavu pod nazivom Derventsko korzo nekad.

S desne strane, ako se dolazi iz pravca robne kuće, stajao je park. U parku je bila kavana Tri lipe ili sličnoga imena. Drveni stolovi s metalnim nogama, uobičajeni za gostionice, bili su postavljeni na terasi. Guste krošnje zelenoga drveća savile su grane. Ovdje je bila duboka hladovina. Na stolovima su se šarenili stolnjaci s crveno-bijelim kvadratima. Iz kavane su dolazili zvuci narodne muzike, ali i zvuci braće Ilije i Marka koji su pjevali i svirali na tradicionalnom glazbalu ovoga kraju, šargiji.

Izvorne tradicionalne pjesme u zavičajnom kraju često su svojim tekstom pokušavale opisati paradoks života, nasmijati se prolaznosti, pokazati sentimentalnost prema korijenima.

Čula sam od starijih za Prkos kuću. Kad sam krenula u peti razred osnovne škole, ta je kuća već bila srušena. Prema pričanju onih koji je se sjećaju, kuća se nalazila kod ulaza u Derventu kad se dolazilo iz pravca Živinica. Jedna cesta vodila je prema općini i osnovnoj školi „Nikola Tesla“, a druga prema autobusnoj stanici. Ispred križanja tih dvaju ulica stajala je Prkos kuća. U inat kući prepričavala se i priča kako je ta kuća nastala. I zaista, nastala je iz inata prema susjedu! Dogodilo se da je jedan dobrostojeći trgovac, mještanin, izgradio kuću koja je imala prozore okrenute prema susjednoj kući te se kroz njih moglo vidjeti što rade ukućani u susjednoj kući. I kako to inače biva u životu, vlasnik susjedne kuće ljutito je dao sagraditi kuću razmišljajući kako će i on iz inata okrenuti prozore prema susjednoj kući te napraviti susjedu isto što i on njemu. Oko za oko, zub za zub, kako bi otpjevala Severina.

Kuća je davno srušena, ali na fotografijama s Interneta vidljivo je da je građevina imala ovalni oblik. Bila je na kat i imala velike prozore. Kuća je imala dvoja ulazna vrata.

U odnosu na ne tako davnu prošlost, 1991. godine rat je sve promijenio. Derventa danas ima nove stanovnike, novu urbanu strukturu i živi jedan drugi život koji nema veze s mojim sjećanjima. Nekada je svijet ovdje živio vrlo jednostavno; obrađujući zemlju, sijući pšenicu i kukuruz te proizvodeći vlastiti kruh; uzgajao je životinje i hranio se vlastitim uzgojem. U trgovinu se išlo po sol, šećer i kavu.

Jedno od tradicionalnih jela s ovoga područja jesu savijače od sira, mesa i raznog povrća. Sve te savijače imaju jedno zajedničko ime – burek. Zalogajnica, ili tradicionalno buregdžinica, nalazila se na autobusnoj stanici i na križanju cesta koje su vodile u središte grada te prema srednjoškolskom centru. Burek je jelo koje je bilo često u kuhinji iz doba Osmanskog carstva. Turska riječ bur znači savijati pa se može pretpostaviti da je burek, savijača, tako dobio ime.

Lijep i topao dan, sjedim i čavrljam s prijateljicama u slastičarnici. Pijemo produženu kavu i pušimo. S naručenim kavama zauzimale smo stol cijelo predvečerje. Škicamo prema momcima koji  prolaze. Vrata slastičarnice širom su otvorena i vidi se aparat za limunadu koji je do vrha pun zelenkasto žute tekućine. Vidi se i džuboks iz kojega dopiru zvuci pjesme Hanke Paldum. Hanka je bila popularna, a i danas svojim sevdalinkama zna i srce da rasplače. Na ulicama automobili marke Ford, zatim stojadini, fićeki pa motokotač Tomos. Kasnije su njemački Opeli postali svakodnevnica.

Moja osnovna škola zvala se „Nikola Tesla“. Osim što nosi ime slavne osobe iz povijesti, Nikole Tesle, ova škola tipična je austro-ugarska građevina. Vanjski dio fasade bio je oker boje koja se nalazila također i na austro-ugarskoj zastavi. Dugački hodnici s jedne strane, a s druge učionice te visoki stropovi bili su u tipičnom stilu za građevine ove vrste. U hodnicima lakirani zidovi u sivim tonovima kao da su za vrijeme odmora s nama galamili. Učionica s drvenim klupama i izlizanim podom. U kutu peć na ugljen i drvena kutija u kojoj je bila smještena zaliha crnoga ugljena. Osim što smo u osnovnoj školi imali standardne predmete koji se i danas uče, imali smo i Obranu i zaštitu na kojoj smo učili kako pucati, te Domaćinstvo na kojem smo učili kuhati.

Kako stoji u Derventskom arhivu, ova škola počela je s radom 1879. godine. Škola je 1992. granatirana te je sanirana od donacija mnogih stranih udruga.

Derventski vašar bio je daleko poznat. U vrijeme moje mladosti vašar je doživio svoj puni zamah. Tu su predstave izvodila kulturna amaterska društva Dervente. Ponuda u šatorima bila je raznolika, od komičnih predstava kao što je bila Kuća strave do gađanja cilja puškom. Organizirane su izložbe automobila, sportski događaji i drugo. Vašar se održavao krajem kolovoza. Vašar je nastao još dok su na ovim prostorima vladali Turci, a kasnije se za vrijeme vladavine Austro-Ugarske preselio u blizinu rijeke Ukrine. Osim što se na vašaru prodavalo sve, od igle do krave, tu je bilo razonode za sve uzraste, kao što je poznata derventska „lančara“, a pod šatorima je treštala muzika te se nudila tek pečena janjetina i svinjetina.

I tako krećeš kući iz škole, 18 je sati ili 18.30, prvo na autobusnu stanicu. Stojiš na stanici ili si iza autobusne stanice i grebeš se od nekoga za cigaretu. U blizini je bila slastičarnica i u nju su zalazile starije cure koje su živjele u gradu i meni su se činile modernima i baš kul. Autobusna stanica bila je prizemna građevina. Imala je ozidanu konstrukciju saćastog oblika, bio je to pokušaj moderne interpretacije.

Odmah preko puta autobusne stanice stajala je visoka zgrada, nekadašnji željeznički kolodvor. Derventska pruga Derventa – Bosanski Brod ima burnu prošlost. Nastala je 1887. godine te je nakon 80 godina postojanja prestala s radom. Posljednji vlak kroz Derventu prošao je 1968. godine.

Sredinom 20. stoljeća ovaj je gradić bio bogato trgovačko središte. Ovdje si se mogao zaposliti u Jedinstvu – tvornici namještaja, tvornici obuće, tvornici cijevi Unis, Instalateru i tako dalje. Tvornica obuće bila je poznata i uspješna, izrađivala se obuća i za talijansko i njemačko tržište. Međutim, kako je stanovništvo raslo 60-ih godina prošloga stoljeća, krenuo je novi val iseljavanja s ovih prostora.

Mnogo je stanovništva iz ovoga kraja odlazilo, kako bi se tada reklo „trbuhom za kruhom“. Imali su za to dovoljno razloga, stanovništvo je rapidno raslo, a rasla je i potreba za  radnim mjestima. U gradu i okolnim selima bilo je uobičajeno da se ima petero, šestero ili više djece. Sjećam se kako je jedna obitelj u blizini trgovine Vrelo imala dvadeset troje djece.

Neću ulaziti u daleku povijest derventskoga kraja, no sjećam se priča kako je u Gradini postojalo nalazište slavensko gradište koje se povezivalo s ranim srednjim vijekom. U Gradini se vadila bijela zemlja koja je bila dodatak kreču za žbukanje, ali i za tretiranje zemljišta.

Na šestom kilometru od Dervente prema Doboju skreće se prema franjevačkom samostanu i crkvi sv. Marka. Mjesto Plehan iz kasnog je srednjeg vijeka i nekada je zauzimalo važno mjesto na ovim prostorima.

U crkvi sv. Marka roditelji su me krstili, tu sam se pričestila i krizmala. Ova crkva u neoromaničkom stilu s dva niza stupova i polukružnom apsidom, koja se danas može vidjeti još samo na fotografijama, u ratu je porušena. Ovaj franjevački samostan nije samo tradicionalni i kulturni simbol kršćanskog naroda ovoga kraja, već je pokazao i snagu i želju da kroz nemirna prošla vremena ostane čvrst na ovim prostorima, te da vođen idejom dobrote i očuvanja tradicionalnih vrijednosti pomogne raseljenom stanovništvu.

Franjevački samostan mnogo je toga obilježilo kroza prošlost. Ovdje je nekada za vrijeme Austro-Ugarske postojala bolnica za plućne bolesnike. Franjevci su ovdje imali knjižnicu. U novije vrijeme osim što služe svojem svećeničkom pozivu, organiziraju svetkovine i razna okupljanja kako bi ovaj kraj oživio barem u dane svetkovina. Isto tako, izgrađena je nova crkva. Ovdje se može kupiti tradicionalno pečena šljivovica, također i sušeni domaći sir. Dakle, ovdje se trudi svim snagama održati kraj živim, održati  obiteljske vrijednosti i barem nekoliko dana u godini vratiti iseljeno stanovništvo na porušena ognjišta. Svaka pohvala i podrška za ljubav, požrtvovnost i ustrajnost plehanskim franjevcima.

Za iseljene Hrvate danas je ovo grad prošlosti. Fotografije koje nosimo iz zavičajnoga kraja postoje u svakom od nas, u našem svijetu sjećanja. Mi koji smo tamo živjeli prije nesretne 1991. godine, rado ćemo se mislima vratiti u Derventu, otvoriti album uspomena te se prisjetiti ispijanja kava u nekoj od bašta, zabavnog vašara, šetnje derventskim korzom.

 

O povijesti Dervente

Postoji više priča kako je Derventa dobila ime. Derventa na turskom znači kapija, ili derbenda, što znači tvrđava. Bila kapija ili tvrđava, Derventa je u prošlosti bila važno trgovačko i zemljopisno središte. Čak se iz Sarajeva dolazilo na poznati Derventski sajam.

Cijelo područje Dervente i okolice obilježavaju naselja s utvrdama, crkvišta i srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. U Hrvatskoj enciklopediji može se pronaći da početkom nove ere Rimljani naseljavaju ovo područje. Prema turskom popisu iz 1570. godine Derventa i okolna sela pripadaju nahiji Dobor.

Tijekom 17. stoljeća u Derventi se povećava broj stanovnika, grade se vjerske ustanove i  naselja.

Za vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.) velik dio stanovništva iselio se u Slavoniju. Austrijskom vojnom akcijom u Bosni 1716., Derventa je pripala Austriji od 1718. do 1739. godine.

Ovim prostorima vladala je kuga 1783. i od 1814. do 1817. godine.

Kroz prošlost i za vrijeme takozvane aginske epohe na ovim prostorima često su se vodile pobune i ustanci za prevlast nad prostorom i ljudima. Derventa je pripala Austro-Ugarskoj od 1878. do 1918. godine. Kada je Austro-Ugarska vladala ovim prostorom, niknule su škole, željeznička pruga Bosanski Brod – Sarajevo. Prvi svjetski rat i španjolska groznica poharali su derventski kraj.

 

Anđa Arambašić je autor ovog teksta. Ukoliko vam se tekst sviđa i želite ga podijelite sa drugima, slobodno to napravite uz navođenje imena autora ili stavljanjem linka moje web stranice. 🙂

Detaljnije o dalekoj povijesti Dervente može se pronaći na linku:

http://www.napredak-derventa.ba/Derventski-kraj-u-dalekoj-proslosti-29.aspx

 

Autor fotografije: https://www.facebook.com/Fotografije-Dervente-494926880617986/

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This div height required for enabling the sticky sidebar
Ad Clicks : Ad Views : Ad Clicks : Ad Views :