Čudnovat put čestica u CERN-u

Napokon priča o CERN-u. Bilo je zahtjevno organizirati put te dogovoriti susret s profesorom Danielom. Teme vezane za svemir i čestice zanimljive su i čudesne, i CERN ih pokriva u svim točkama. Svi smo se barem jednom zapitali kako i što se to tamo radi. Nakon posjeta, rekla bih da se u CERN-u istražuje, skupljaju se i implementiraju dokazi i ideje pomoću kojih bismo trebali što bolje razumjeti običan i neobičan svijet koji nas okružuje, kako bismo bolje shvatili prirodne zakone koji nas okružuju, te kako bismo bolje razumjeli univerzum.

CERN je europska međunarodna institucija za nuklearna istraživanja kojoj su jedna od zadaća iz područja fizike elementarne čestice. Neću pisati o česticama, ako istražite po Internetu, naći ćete koje su to i kakve su te elementarne čestice. O elementarnim česticama napisano je mnogo knjiga i članaka. Vjerojatno je jedno – u tim česticama krije se tajna početka života.

Prije nekoliko godina bila sam u zagrebačkoj zvjezdarnici na predavanju s temom postoje li vanzemaljci. Od svega sam razumjela da ako postoje, tada postoje dvije mogućnosti, prva je da su ta, nazovimo ih bića, na nižoj razini razvoja od nas pa nas ne zanimaju, možda su poput našeg drveća, a druga je da su na visokoj razini razvoja pa mi njih ne zanimamo. Pretpostavljam da ako postoje informacije o životu izvan naše galaksije, tada to u CERN-u znaju. 

Čini mi se da u svemiru, kao i inače u životu, vrijedi Darwinow princip – samo oni koji se prilagode, ti će i preživjeti. U CERN-u upravo to čine, prilagođavaju se i uče o suvremenim razvojnim tehnologijama, o novim idejama. Ovdje će se jednom neminovno dokazati kako je svemir nastao. 

Bonne journée, Genf!

Vozimo se cestama Ženeve do CERN-a. Cesta je mokra i lagana kišica sipi po prozorskom staklu automobila. Početak je studenoga i hladnoća je odlučila zavladati te pokazati zube. Smeđa boja jeseni obavila je naš majušni planet. U prirodi sve ima svoj red. U mojoj glavi gomila je pitanja o tajnovitom svemiru.

Ženeva je bogat i moderno uređen grad. Dok se vozimo, gledam kroz prozor kako čistači ulica skupljaju mokro otpalo lišće. U daljini vrh planine kojoj ne znam ime prekriven je bijelim pokrivačem. Nevjerojatno kakav sklad ljudskih ruku i prirode. Nakon pola sata gužvanja po širokim ženevskim ulicama i traženja CERN-a, pronalazim smjer u kojem treba voziti. S moje desne strane proteže se zeleno nisko raslinje. Dominiraju pročelja bijele, sive, i oker boje, a ponegdje se može vidjeti i tamno crvena.

Stižem u CERN, na recepciji čekam profesora Daniela.

Razmišljam o tome kako bi znanstvenici u CERN-u odgovorili na pitanje kako je i od kuda je život stigao na Zemlju. U glavi mi se vrte razna pitanja, odjednom me sram te pomišljam kako sam se trebala bolje pripremiti za razgovor s profesorom. No, često sam takva, upuštam se bez mnogo pripreme, što nije najbolje. Međutim, Mars, svemir i kvantna mehanika posljednjih su mi godina postali zanimljivi i čitam o  tim temama pa se nadam da ću se izvući s pitanjima.

Eto i profesora, smiješi se dobroćudno i prijateljski, kaže mi da ima nešto vremena te da će me provesti kroz CERN, mjesto gdje se rađaju genijalne ideje. Iako je u godinama, profesor Daniel kreće se poput mladića. Gotovo pa trčim za njim od brzine i dužine njegovog koraka. Dok hodamo širokim hodnikom, on priča, a ja slušam. Malo smo čavrljali o starosti ljudske civilizacije. Moja su pitanja poput onih tinejdžera u nižim razredima srednje škole. 

Kad razmišljam o CERN-u, odmah mi na um  padaju vanzemaljci i sve neka čudna pitanja o crnim rupama, paralelnim svjetovima, putovanjima u prošlost i budućnost, tamnoj materiji, velikom prasku…. Na moje pitanje o mogućnosti putovanja u prošlost, profesor Daniel mi je odgovorio kako svaki put gledajući Andromedu, mi gledamo daleko u prošlost. Radi poredbe, svjetlo zvijezde Betelgeuse udaljene od nas 640 svjetlosnih godina, na svoj put se otisnulo negdje oko 1380. godine.

Pitam se kako je nastao današnji čovjek. Je li nastao iz jedne vrste  majmuna… nakon stvaranja našega planeta, nakon mnogobrojnih procesa u zraku i tlu, jesu li stvoreni uvjeti za tu prvu sitnu, sićušnu bakteriju? Koliko je dug put od te sićušne bakterije do majmuna? Govori li o tome Darwinova teorija evolucije? 

Ono što mi smatramo da je život vrlo je složeno, a istodobno je i jednostavno. Jesmo li zaista jednom davno u evolucijskom procesu bili sitne bakterije da bismo se potom razvili do vrste kao što su majmuni?  Pitate li se katkada zašto tako slično, čak vrlo slično, izgledamo i djelujemo kao jedna vrsta dalekoga majmuna? Dokazano je da su jednom davno na planetu Zemlja vladali dinosaurusi.  Nakon izumiranja dinosaurusa što se zbivalo u lancu događaja, rođen je naš predak. Pitanje je li taj komet koji je uništio dinosaure nekim čudom donio život na planet Zemlju. 

Kako se majmun preobrazio u čovjeka? Koliko je godina ta preobrazba trajala? Jednom u vrlo dalekoj prošlosti, dok su se drugi majmuni penjali po drveću, jedan među njima odlučio je o današnjoj ljudskoj sudbini. Jedan je odlučio podići se te hodati na dvije noge, i tako je to išlo. I kako to inače biva u životu, jedno djelo pokrene nekoliko drugih. 

Pogledajte danas čovjeka do kuda je stigao, razmislite gdje je čovjek bio prije 100 godina. Prije 1 000 godina. Nevjerojatno!

Stižemo u prostranu kantinu u kojoj ima mnogo svjetlosti. Profesor Daniel kratko kaže da se ovdje razmjenjuju nove i stare ideje. Ovdje se stvara, ovdje je mašta sve. Kružim pogledom oko sebe, vidim mladiće i djevojke koji tipkaju po prijenosnim računalima i mobitelima, dok neki razgovaraju.

Krećemo dalje dugačkim hodnikom, hodam i pogledavam u sobe u kojima se radi i stvara.

Dok hodamo, počinjem razgovor o Marsu. To je moj omiljeni planet o kojem zapravo najviše i znam. Već dugo me zanima jesmo li možda stigli s Marsa. Pitam profesora o postojanju života u dalekoj prošlosti na ovom hladnom i crvenom planetu.

Mars je star otprilike kao i Zemlja. Dokazano je da je Mars bio sličan našem planetu u razdoblju od milijardu godina. Je li se u tom razdoblju uspio razviti život na ovom crvenom planetu? Teško ćemo znati sve dok čovjek ne kroči nogom na Mars. Sve dok ne počne bušiti  Marsovu koru i ne pronađe fosilne ostatke.

No prije toga, možda za tridesetak godina, pronaći ćemo način kako i čime putovati na Mars, te prevaliti beskonačne kilometre u svemiru. Jednom kad stignemo na Mars, kad zakopamo krampom dovoljno duboko, tad ćemo znati što je bilo na Marsu, i tko je bio na njemu. A i taj će dan doći! Kaže profesor s velikim entuzijazmom. 

Pitanja su se nizala pa sam se počela raspitivati o svemu u svemiru, većinom o onome što sam pročitala na Internetu. Pitam o paralelnim svjetovima, profesor Danijel se smije. Smijem se i ja! 

Paralelni svjetovi izmišljeni su kako bi potaknuli maštu i stvorili fikciju. Postojanje bezbroj stvarnosti je varka. Oko nas ne postoji drugo osim tamne materije i energije. Prazan prostor oko nas ispunjen je tom tvari, ali što je tamna tvar, na to se još traže odgovori.

Tako je to u znanosti. U bliskoj budućnosti riješit će se misterija tamne tvari, za sada je to teorija. Za sada je tamna tvar tu negdje, ali i nije. Mi je ne možemo vidjeti. Tamna materija može se vidjeti samo uz prisustvo svjetla. Pretpostavka je da je to neka vrsta elementarnih čestica o kakvima govori teorija supersimetrije. Ne znam ništa o teoriji supersimetrije.

Profesor Daniel mi kaže da mi koji ne skladamo glazbu, kada čitamo note, u svojoj glavi ne čujemo glazbu za razliku od skladatelja koji kada čitaju note, čuju i glazbu. Ne možemo sve razumjeti, uostalom, i ne moramo.

Fizika je kao i druge znanstvene discipline područje koje se neprestano nadograđuje, implementira, uz koje i znanstvenici rastu, nadograđuju znanje, i uz nove dokaze grade sliku svijeta i svemira. Dokaz je ovdje sve. Ništa nije statično u znanosti, a nove informacije mijenjaju razumijevanje svijeta oko nas.

Pitam profesora Daniela o Higgsovu bozonu i zašto je važan, te zašto su informacije u medijima objavljene tako spektakularno. Pa to je samo još jedna u nizu novih čestica. Profesor se smije i objašnjava mi zašto je Higgsov bozon zanimljiv. Jedan od najvećih razloga je što je taj bozon predviđen još prije 45 godina.

Da to je zaista fantastično, kažem. Zaista, predvidjeti postojanje čestice prije 45 godina pa je nakon toliko godina pronaći mora da je izniman pothvat.

Razgovaramo o velikom prasku, želim znati koji su dokazi ovom događaju stvaranja svemira? Međutim veliki prasak ili Big bang pretpostavka je koja je još u razvoju. Ona se i danas još nadograđuje. 

A širenje svemira… pitam se u što se širi svemir ako se širi. Profesor kaže da je širenje dokazano. Svemir se širi.  Širenje svemira može se bolje razumjeti pomoću Hubbleovog zakona.

Čitala sam na Internetu kako će se jednom u budućnosti galaksija Andromeda približiti našoj galaksiji te je rastrgati. O tome je strašno i čitati. Međutim, profesor Daniel sa smiješkom mi kaže kako se galaksija Andromeda približava našoj galaksiji i kako će se jednom u budućnosti ove dvije galaksije spojiti u jednu. Ova pojava nije ništa novo, ta spajanja galaksija odigravaju se neprestano u svemiru. Dakle, nije sve tako crno, ili…

I eto nas u važnom dijelu CERN-a! Slika velikog akceleratora zbunjuje. Profesor Daniel pokazuje mi ovaj golemi stroj te objašnjava njegovu zadaću. Računala bilježe i mjere te pokazuju što se zapravo u ovome trenutku događa u dubini Zemlje. U tunelu se testiraju i sudaraju čestice brzinom svjetlosti. 

Razmišljam o sudaranju čestica i tunelu koji se nalazi upravo ispod nas, na dubini od 175 metara i koji je dug 27 kilometara. Razmišljam o činjenici da se ispod mene na dubini od 175 metara mehanički stvara brzina svjetlosti. Profesor Daniel ulazi u detalje, no meni ih je teško pratiti. Međutim, srž ovog stroja i jedna je od najvažnijih njegovih zadaća pronaći novu česticu koja će pružiti nove dokaze o stvaranju svemira i velikom prasku, koja će pomoći da bolje razumijemo prirodne zakone.

Što je s divovskim crnim rupama u svemiru? Govorim kako se svašta piše i o crnim rupama; od toga da ćemo se možda jednom stropoštati u jednu do toga da možda i živimo u jednoj.

Crne rupe. Crne rupe nastaju iz umrlih zvijezda. Postoje tri veličine zvijezda i crne rupe nastaju od najvećih zvijezda. Naše Sunce jednom u dalekoj budućnosti prestat će sjati, ali neće postati crna rupa jer je naše Sunce zvijezda manje veličine i pretvorit će se u bijelog patuljka. Taj proces počet će se događati za oko četiri milijarde godina. Kažem kako se nadam da ćemo do tada pronaći novi planet pogodan za ljudski život.

Više od dva sata proletjela su. Sjedamo u raznobojne stolice kako bismo popili kavu. Profesor je opušten, a ja prelistavam bilježnicu u potrazi za pitanjima. Kvantna mehanika. Profesor kaže da je to preopširna tema, ostavljamo je za novi susret. Razgovaramo o životu, smislu i novcu. Iznenadila sam se tome koliko je profesor Daniel susretljiva i draga osoba. U ovom trenutku osjećam veliku zahvalnost što mi se pružila prilika upoznati ga i voditi razgovor s njime. 

Napuštam CERN, ispred zgrade spustila se prva večernja tama. Ljudi prolaze i svijet se kreće bez obzira na vrijeme. Lijepo mi je što sam imala priliku biti danas ovdje. Osjećam da sam bogatija za novo iskustvo, priču koja će nekome nešto reći, a nekome ništa. I kako je profesor rekao, ne možemo sve znati, a i zašto bismo morali? Odjednom shvaćam ovu rečenicu u njezinom pravom smislu i krećem prema parkiralištu. 

Ako imate neostvarenu želju, samo je postavite kao cilj i krenite.  Nije mi potrebno razumjeti put kako bih krenula, već krenem prema cilju kako bih ga  shvatila.

Anđa Arambašić je autor ovog teksta. Ukoliko vam se tekst sviđa i želite ga podijelite sa drugima, slobodno to napravite uz navođenje imena autora ili stavljanjem linka moje web stranice. 🙂

You may also like...