Kategorije
NEKE DRUGE PRIČE Neke treće priče

Čovjek s tisuću lica

Jednom je NASRUDIN, onaj s tisuću lica i s tisuću zvanja, bio odvjetnik.

Zadatak mu je bio da brani siromašne, marginalce, one koji ništa nisu imali. Kao i uvijek, Nasrudin je znao malo ili ništa o pisanim zakonima, koji su u to doba korišteni kao opravdanja za najveće nepravde; ali koristio je svoju inteligenciju i zdrav razum kako bi izokrenuo najveće nepravde protiv svojih klijenata i istjerao pravdu.

Kad ova priča započinje, naš junak ima težak zadatak da obrani jednoga čovjeka koji je, očajan zbog gladi svoje obitelji, ukrao dvije kokoši iz kuhinje vlasnika farme.

Nekoliko ga je svjedoka vidjelo kako ulazi u kuću tužitelja, kako diže poklopac s lonaca u kojima su se kokoši počele kuhati i kako ih je sakrio u vreću za krumpire te na kraju pobjegao preko polja u smjeru svoje kučice u predgrađu.

Kad je policajac stigao, od kokošiju su ostale samo kosti koje su psi, mršavi poput svojih gospodara, očajnički glodali.

Zakon je bio jasan, platiti vrijednost ukradene robe ili ići u zatvor zbog krađe. Vrijeme kazne bilo je, naravno, proporcionalno vrijednosti ukradenoga. Klijent nije imao novca da plati kokoši jer “da ga je imao, ne bi ih ukrao”, tumačio je Nasrudin hodnicima, a zbog toga će ga poslati u zatvor na barem tri tjedna. Ali u dvorani je branitelja čekalo iznenađenje.

Tužiteljevi su odvjetnici odlučili od te epizode napraviti slučaj koji će poslužiti kao primjer i, iskaljujući se na jadnom čovjeku, tražili su naknadu od četrdeset rupija za dvije kokoši (malo bogatstvo).

” To je besmisleno, gospodine suče, sve da moj klijent i prizna, budući da ionako ne može poricati, da je ukrao dvije kokoši, ne zaslužuje da traže toliki novac.”

” A, ne, gospodine suče. Istina, iznos je možda malo pretjeran, ali moramo imati na umu da kokoš ne vrijedi samo zbog svoga mesa. Upravo su te kokoši bile najbolje nesilice našega klijenta. Imamo papire koji mogu dokazati da je svaka od njegovih kokoši sposobna snijeti dvjesto jaja godišnje i da se iz deset posto tih jaja mogu izleći pilići koji će, naravno, narasti u nove kokoši.

Stvarna šteta koju ova krađa predstavlja za gospodarev novčanik neizreciva je. Odredili smo četrdeset rupija jer smo željeli biti blagonakloni, u skladu s ovim sudom.”

Sudac, koji je, i ne tako čudno, pokazao posebnu naklonost prema bogatima kad god je to mogao, odlučio je da je argument valjan i osudio je tuženika da plati traženu kaznu ili da ide u zatvor na dvije godine.

Nasrudin,, ne mogavši naći načina da izmijeni tijek događaja, tražio je od suda da mu da vremena da plati traženi iznos. 

” Prihvaćamo vašu zamolbu”, rekli su protivnici na sudu, ” ako nam obrana objasni odakle će tuženik izvući novac za plaćanje svoga duga.”

Nasrudin je rekao:

” Činjenica je da je moj branjenik krao. Ali prema mome savjetu i naslućujući ovu kaznu, posadio je u vrt svoje kuće dva kruha. Njegov je plan da pričeka da kruh proklija i da ploda, da proda taj kruh koji će požeti i da tim novcem plati za kokoši.”

” Časni suče”, povikali su odvjetnici, ” Nasrudin se izruguje svima nama. Kako da čekamo da dva kruha proklijaju i daju ploda u vidu kruha koji će on prodati?

To nema smisla. Komu može pasti na pamet da kruh može proklijati?”

” Časni suče”, iznio je Nasrudin, “ako je ovaj sud upravo prihvatio da bi dvije kuhane kokoši mogle snijeti dvjesto jaja i donijeti piliće, ja uopće ne sumnjam da će i kruh proklijati!”

Preuzeto iz knjige: Jorge Bucay, Računaj na mene