Kategorije
Croatia PUTOVANJA

Buzet – gradić korak bliže nebu

Buzet se nalazi u Istarskoj županiji te je poznat i kao Grad tartufa. Broji oko 6000 stanovnika.
Stari dio grada nalazi se na brdu visokom 153 metra, iznad doline rijeke Mirne.

Grad je srednjovjekovno naselje, opasano zidinama i kamenim kućama. U gradu ima nekoliko crkava, a najstarija je crkva sv. Marije Magdalene iz 1325. godine. Tu je i zvonik koji je sagrađen 1897. godine, a zvono ima na glagoljici urezanu 1541. godinu.
Volim kamene ulice, podsjećaju na prošla vremena kada nije bilo betona i svega ostaloga za gradnju. Kamen djeluje prirodno i snažno, kao da nije slučajno na Zemlji, već je tu sa zadaćom.

Rijetki prolaznici hodaju nečujno i prolaze, a gradovi se kao i ljudi prepoznaju po njihovome hodu. U starom gradu, na vrhu brda raznolika ulazna vrata pričaju priče. Ima ih s različitim motivima, vidjela sam čak jedna s potkovom. Znamo iz priča da potkove donose sreću pa je i ovim vlasnicima osigurala misli o sreći.

Stanovnici staroga grada vole živahnost cvijeća i vrtnih biljaka jer se vide bršljani na prozorima, cvijeće u lončanicama ispred ulaza. Kažu da tko voli cvijeće, voli i život.

Buzet podsjeća na stare jezgre talijanskih gradova; kuće građene od kamena, drvene šalaporke i minijaturni prozori, uske kamene uličice. Grad je okružen kamenim zidinama koje su ga štitile od neprijatelja. Sa zidina pruža se prekrasan pogled na dolinu u kojoj se razvilo novo naselje.

U matičnim knjigama vidi se da su ovaj grad nastanjivali većinom Hrvati. Prosječni je životni vijek u njemu 75 godina. Osoba koje su doživjele između 90 i 100 godina ima oko 10 % od ukupnoga stanovništva, od toga su 70 % žene. Osoba koje su doživjele između 80 i 90 godina ima oko 40 % od ukupnoga stanovništva, od toga su 75 % žene.

U središtu staroga grada nalazi se galerija, atelje Harija Ivančića, slikara koji je slikao nesvakidašnje motive promjena zemljine kore, zemljine kože.
U jednoj od uličica pronašla sam izlog sa starim pisaćim mašinama koje su se upotrebljavale osamdesetih godina prošloga stoljeća. I sama sam se sjetila vremena kada sam kuckala po takvoj na prvom radnom mjestu. Tu je i dućan Traffles koji je krcat domaćim proizvodima od tartufa. Lijepo izgleda, ali cijene su paprene. Degustacija rakije i čavrljanje sa simpatičnim prodavačem nezaobilazni su.

Prekrasni su ukrašeni balkoni, koji se nalaze ispred difuznoga hotela, a pružaju pogled prema zelenoj dolini.

Kako sam već prije spomenula, kada se ovdje dođe, treba obratiti pozornost na ulazna vrata kojih ima čak i s početka 17. stoljeća. Za vrijeme Mletačke republike grad je živio punim plućima, zatim je došla Austrija koja je ovim prostorima vladala do 1918. godine. Izgrađena su mala vrata, velika vrata, kako bi se gradske zidine zaštitile od neprijateljskih nasrtaja.

Obnovljena je i kasnobarokna šterna u središtu grada, na kojoj stoji natpis o gradnji s venecijskim reljefom lava. Ova cisterna podignuta je u vrijeme kapetana Marka Antonija Trevisana 1789. godine, na mjestu starije.

U gradu susrećem starijega čovjeka raspoloženoga za razgovor. Priča kako je prije 43 godine stigao ovamo iz Bihaća te se oženio i ostao. U razgovoru saznajem da je pet godina bio u Domovinskom ratu i dok priča o tom vremenu, iskre se na duši traume rata. Kaže mi kako ovdje stanovništvo govori hrvatski, ali i talijanski te dodaje da je mnogo žena odselilo u Italiju. Pitam ga gdje stanovništvo radi, kakav im je društveni život te koje bolesti prevladavaju među njima. Odgovara mi da je većina stanovništva ovdje u mirovini te kako nije čuo da je netko preminuo od tumora. U dolini je tvrtka Cimos koju je kupio Talijan i tako je stanovništvo postalo radna snaga za dobrobit stranaca. Stanovništvo se ne bavi zemljoradnjom, ne drži stoku. Ima nešto grožđa i maslina za osobne potrebe. Da, nije lako, nakon kratke šutnje kažem naglas. Pozdravljam se s mještaninom i krećem prema parkiralištu. I ovdje, ratne rane koje ne zarastaju, traju i uvijek u novoj prilici iznova otvore krvavu dušu onih koji su se borili i vjerovali u ideale kojima se teži, a koje se teško može dosegnuti.